Nema sreće s maminim sinom

Listam novine u frizerskom salonu dok mlada frizerka šiša moju kćer. Ulazi postarija gospođa, dostojanstvena i puna autoriteta. Njena je frizura besprijekorna, nije se došla urediti. Pogledom kruži po salonu.

«Recite, tko je jutros šišao mog Iveka?» – glasno pita frizerku ispred mene.

«Iveka?» – upita ova pomalo iznenađeno.

«Mog sina. On je jutros bio tu kod vas.»-kaže gospođa.

«Onoga što je imao malo dulju kosu?»-provjerava ova zbunjeno.

«Da, bio je jako neuredan. Došla sam vam zahvaliti jer nije bio tako lijepo ošišan već godinama. Vi ste ga znači ošišali?»

«Da, ja sam ga ošišala.»-odgovara ova s blagim ponosom u glasu.

«Morala sam vam to reći. Eto, tako se trebaš šišati, sad si konačno uredan, rekla sam mu.»

Pozdravila je i otišla.

Frizerka me značajno pogedala.

«Koliko godina ima Ivek?»-upitala sam i odložila novine.

«Preko četrdeset. Po mojoj procjeni.»-rekla je, uzdahnula i nije si više mogla pomoći.

«Eto zašto ja ne mogu pronaći frajera. Imam 38 godina, stan i auto. Meni samo treba muškarac u životu. Vi pišete kolumne koje čitam. Odgovorite mi, zbog čega su muškarci u Zagebu oko 40-te mamini sinovi? Mnogi još žive s majkama. Imam toliko prijateljica koje su poput mene; samostalne, ostvarene, neke su dugo gradile karijeru, odvjetnice su, zubarice, ali nijedna ne može pronaći muškarca. Ako je mojih godina i slobodan, onda živi s mamom. Ili mu je mama centar svijeta. Dok sam ga šišala,  shvatila sam da Ivek nije oženjen. I on bi se, je li tako, trebao meni udvarati. A sad dolazi mama koja ga tretira kao da mu je 10 godina. Recite mi zbog čega majke to rade?»

Pitanja su bila sasvim opravdana. Jedino što frizerski salon nije bio mjesto gdje bih mogla opširnije o temi koja to definitivno zaslužuje, pa sam odlučila odgovoriti kolumnom – kad ih već čita.

«Moja se prijateljica udala za jednog takvog.» – nastavila je.

«Sad mu mora rezati nokte na nogama, jer mama mu je to do jučer radila. Došlo je dotle da se pitam jesam li normalna što ne želim frajera od 40 godina kojem ću rezati nokte.» – zaključila je monolog.

Postoje majke koje uistinu ne dozvoljavaju da njihovi sinovi odrastu.  Već sam pisala o kćerima kojima majke zagorčavaju život. No, posesivnost koju majka ostvaruje prema kćeri rijetko se može mjeriti sa snagom i vrstom posesivnosti na relaciji majka – sin. Zbog čega je to tako?  Radi se o podsvjesnom procesu koji je jači od svega što bi te majke na svjesnoj razini mogle izreći. Da ih upitate rekle bi kako žele da njihov sin bude samostalna i ostvarena osoba i da im ništa nije važnije od toga da postane svoj čovjek – oženi se i dobije djecu.

Margaret Mahler potanko je objasnila faze psihološkog razvoja djeteta. Ono u prvim mjesecima života prolazi fazu zdrave simbioze s majkom, da bi kasnije prošlo kroz faze individuacije i separacije. Ove majke ne dopuštaju svojim sinovima da zdravo prođu kroz te faze. Događa se da zapnu u jednoj od njih i njihova se individuacija, te emocionalna separacija – odvajanje od majke – nikada ne dovrši. S majkama funkcioniraju u nekom obliku nezdrave simbioze koja ih s jedne strane guši, a s druge strane nemaju volje niti snage iz nje izaći, upravo zato što ona nudi niz pogodnosti i privilegija. Posljedično mamu beskrajno idealiziraju, kako bi se obranili od svih negativnih osjećaja koje su prema njoj potisnuli, da bi u toj patološkoj zajednici mogli funkcionirati. Ondje gdje majčina posesivnost nije bila maksimalna, uspijevaju živjeti naizgled normalan život, imati karijeru i ući u brak, ali u njemu glavnu riječ vodi mama, a supruga mora činiti ono što je do jučer činila ona. Ondje gdje je gušenje razvoja bilo ekstremno, ti sinovi najčešće još uvijek žive s majkom, nemaju jasan identitet niti znaju čime bi se htjeli baviti «kad odrastu» – niti u 40. godini života. Ovo nije sarkazam, jer ne radi se o odraslim osobama.

Čak i kada žive odvojeno od mame, često je posjećuju, dijele njene osjećaje i svjetonazor, a nisu se u stanju vezati  trajno za neku drugu ženu i zato što osjećaju da mama to ne odobrava. Mnogi imaju problem s libidom. Obično su imali slabog i inferiornog oca koji se takvoj mami nije znao suprotstaviti ili ga je ona otvoreno omalovažavala ispred sina.

«Ondje gdje se nije dogodila emocionalna separacija od majke, nema mogućnosti da se stupi u istinski blizak i intiman emocionalni odnos s nekom drugom osobom.»-rekla je moja profesorica na psihoterapijskoj edukaciji rečenicu koje se često sjetim.

Riječ je o ženama koje imaju problem s prihvaćanjem vlastitog starenja.   Na umjetan način sina održavaju u poziciji dječaka, kako bi što dulje ostale u ulozi mame, koja s ostatkom svijeta komunicira kao da ima školsko dijete – iako u stvarnosti on ima puno godina.

Poznat mi je slučaj muškarca koji je u ozbiljnu vezu ušao tek poslije majčine smrti. Bilo mu je 68 godina. Dok je bila živa, mama je sve njegove pokušaje uspijevala upropastiti, nabijajući mu težak osjećaj krivnje ukoliko se od nje odvoji i drugoj ženi prepusti primat u svom životu. Sami procijenite radi li se o normalnom ili patološkom odnosu. Ako bih morala ukratko odgovoriti na postavljeno pitanje zbog čega majke to rade, rekla bih: iz sebičnih razloga. Ne žele da se njihov sin osamostali i živi neovisno, nego ga žele kontrolirati i držati ovisnim o sebi. No, odgovornost za održavanje ovakvoga odnosa ne leži samo na majkama.

Ljudskim  je bićima za života maternica jedini poznati raj. U njoj se nalaze idealni uvjeti koje poznajemo. Temperatura, toplina, hrana, osjećaj zaštićenosti i sigurnosti – sve je idealno. Svaki dobar wellness oponaša uvjete iz maternice: rasvjetu, temperaturu, prigušenu glazbu i tihe glasove. Rođenje je prvi bolan izgon iz raja. Presjeca se pupčana vrpca na fizičkoj razini. Ostaje prisutna svijest djeteta da s majkom čini jedno biće. Tek nakon osam mjeseci dijete počinje uviđati svoju fizičku odvojenost od majke. I ne želi je tek tako prihvatiti. Zbog čega ovakve majke ne uviđaju svoju sebičnost? Smjesta bi vam odgovorile da su svom sinu u svemu ugađale, kuhale mu, ispunjavale želje, činile sve za njega – kakva je to sebičnost, kada su se žrtvovale? No, upravo je to jedan od razloga što on ne želi odrasti i hoće da mu ona i dalje reže nokte. Kada nas roditelji ne bi frustrirali i čeličili, mi nikad ne bi htjeli otići. Bit odrastanja krije se u tome da nam sa roditeljima ne smije biti idealno, trebaju nas i moraju frustrirati. Ti sinovi, ostajući s majkama, biraju poziciju dječaka. Cijena koju plaćaju za  privilegije koje ona pruža i pretjeranu brigu koju daje je neposjedovanje individualnosti i samostalnosti. U srednjim godinama krajnje je vrijeme, moramo sami preuzeti odgovornost za to kako živimo. Mamin sin u tim godinama želi tako živjeti. Ne posjeduje snagu ni istinsku želju za promjenom. Zato, drage žene, poslije 35. godine nema muškaraca. Oni koji su bili materijal za brak uglavnom su otišli sa scene. No, svake godine iz brakova izađe stanovit broj muškaraca, od kojih neki imaju potencijal koji treba prepoznati.

 Svidjela vam se ova kolumna? Posljednju pročitajte u najnovijem broju Glorije!

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *