Neumoljiva statistika: Hrvati najduže žive kod roditelja


Sjećate li se koliko godina ste imali kad ste prestali živjeti sa svojim roditeljima i otisnuli se u samostalan život, iako ste možda još neko vrijeme uživali njihovu financijsku podršku?

Jedna od prednosti života u malim mjestima sastoji se u tome što se odmah po završetku srednje škole dogodi prva velika životna selekcija. Jedni odlaze od svojih kuća tražeći akademsku naobrazbu ili bolje uvjete za posao, drugi ostaju u rodnom gradu, tražeći vlastiti put unutar poznatog okruženja.

Nekada se uspješnost roditelja u malim gradovima mjerila pitanjem je li im potomak završio fakultet, pa se onda vratio ili, još bolje, je li možda u velikom gradu u koji je otišao pronašao posao i stvorio egzistenciju, što je bila stepenica više u hijerarhiji životnog i roditeljskog uspjeha.

Nakon rata stvari su se promijenile.

Uspješno roditeljstvo prestalo se mjeriti socijalističkim mjerilom fakultetske diplome i stupnja obrazovanja, u modu je ušao kapitalistički bog novac i doveo do toga da se, naročito u malim sredinama, razmatra jesu li ti djeca uvela klimu i centralno grijanje i može li sin sa svojom firmom starim roditeljima promijeniti i popraviti dotrajali krov, jer od mirovine teško sebi mogu priuštiti meso na jelovniku više od dva puta mjesečno.

Dolaskom novog milenija stvari su otišle u drugom smjeru. Uspješan roditelj diljem Hrvatske danas je onaj s kojim djeca na početku tridesetih godina ne žive pod istim krovom, nisu nastavili sa srednjoškolskim životnim navikama i ne traže novac za tjedni džeparac.

Statistika je neumoljiva, a po izvješću Državnog zavoda za statistiku Hrvatska je na prvom mjestu u Europi po pitanju duljine trajanja života s roditeljima. U 2017. godini s roditeljima je u RH živjelo 73,2 posto stanovnika u dobnoj skupini od  18 do 34 godine, što je najviši udio u Uniji.

Tek kad mu dijete navrši 31 godinu prosječan hrvatski roditelj dočeka dan da najavi svoj odlazak iz roditeljskog doma, pozdravi se s plišancima, Barbikama, autićima i kamionima u dječjoj sobi, a kad zastane na vratima sa suzama u očima, već je 5 godina starije od prosječnog vršnjaka u Europskoj uniji, i čak 13 od prosječnog Šveđanina, koji je u dobi od 18,5 godina odlučio preuzeti odgovornost za vlastiti život.

Zbog čega je to tako?

Puno se govori o mediteranskom načinu života, jer je podudarnost da u zemljama mediteranskog kruga potomci sve stariji odlaze iz roditeljskog doma. To je krug u kojem su ljudi snažno vezani za obitelj i obiteljske veze, a  u svim tim zemljama postoji i «kult mame». Ona je ta koja drži sve konce u rukama, pa iako su ta društva na prvi pogled patrijarhalna, majka je u Italiji, kao i u Hrvatskoj, ona koja se teško rastaje od svojih potomaka i na diskretan način potpiruje njihov ostanak – što je moguće duže.

Drugi je razlog problem pronalaska posla. Recesija i usporavanje ekonomije učinile su da je mladim ljudima teško pronaći posao. U cijeloj Europskoj uniji zaposleno je nešto manje od polovice radno sposobnih mladih ljudi.

Mnogi su mladi ljudi posljednjih godina otišli u Njemačku ili Irsku. Odlazeći sami ili odvodeći svoju djecu odlučili su potražiti bolje radne uvjete, veću plaću, uređeniju državu. Nisu se bojali promjene ni perioda adaptacije koji je uvijek stresan za ljudsku psihu niti su se pribojavali testirati sebe, svoja znanja i sposobnosti u sredini u kojoj ne mogu govoriti materinji jezik na radnom mjestu.

Na drugoj strani je u Hrvatskoj sve više oglasa za razne poslove na koje se ne javlja nitko ili se javljaju strani državljani, kao da u njoj praktički više i nema nezaposlene radne snage. 

Nedavno mi se jedan ugostitelj požalio kako mladi konobari dođu na posao, u nedostatku radne snage povisio je satnicu, pa je plaća veća nego ikad, odrade dva dana i kažu: «Ja ti više neću raditi!» 

Kad ih upita u čemu je problem, jesu li možda doživjeli neku neugodnost, odgovor je: «Naporno je.»

 I nikad se više ne pojave.

U Rijeku, koja je iduće godine europska prijestolnica kulture,  trenutno dolaze stručnjaci iz cijelog svijeta, drže predavanja i rade sa studentima. Jedna od njih je Engleskinja koja je na temu produkcije održala seriju predavanja. U jednom razgovoru iznijela je zapažanje o mladim Hrvatima s kojima je imala priliku surađivati. Osim što je pohvalila njihovo znanje engleskog jezika, inteligenciju i snalažljivost, rekla je da je uočila jednu negativnu pojavu. Ovdašnji mladi ljudi često se ponašaju kao da su «entitled». U prijevodu to bi značilo da vjeruju kako imaju pravo činiti ili imati što žele, bez da za to moraju raditi ili se potruditi. Predodređeni su za privilegije.

Biti «entitled» značilo bi i to da završiš neki fakultet, ali dok ne pronađeš posao «u struci» i to po mogućnosti rukovoditelja, šefa ili pomoćnika ministra, ne pristaješ raditi, jer je sve ispod tvojih mogućnosti.

Posebna kategorija mladih, s kojom i sama imam puno iskustva, su oni koji unedogled odugovlače svoj studij. Ipak je status studenta posebna životna kategorija. Odrasla si osoba, nisi balavac kao u srednjoj školi kojem roditelji još uvijek koješta brane, imaš sva prava koja uživaju odrasli, ali je prirodno da novac uzimaš od roditelja jer on ide u plemenitu svrhu stjecanja obrazovanja.

Tako je moju poznanicu sin u dobi od 28 godina, pri kraju studija elektrotehnike, koju je studirao punih 9 godina, obavijestio da sad hoće na Filozofski, želi studirati arheologiju ili povijest umjetnosti, jer upravo je shvatio da mu se elektrotehnika gadi. Upisao ju je jer nije mogao smisliti ništa bolje u tom trenu, a vidio je da to njima puno znači. Sad kad je gotov sa studijem koji je završio njima za ljubav, konačno će studirati nešto za svoju dušu. Nastavio je živjeti u roditeljskom domu, samo što se usput zaposlio. Mama i dalje kuha, a on svoju plaću troši kao džeparac. 

Kad imaš doma ‘djecu’ staru 33 i 36 godina koja su nedavno završila fakultet, uživaju u izlascima i nemaju ozbiljnu vezu, upitaš se jesi li bio mlad u nekom boljem i lakšem vremenu, u kojem je bilo jednostavno podignuti kredit, graditi kuću, zapošljavati se i podizati djecu? Je li današnja situacija s mladima koji ne žele odrasti stvarno odraz teške ekonomske situacije ili konformizma koji smo im dopustili razmišljajući da je konačno došlo vrijeme da našoj djeci ne bude onako kako je nama bilo? Jedno je sigurno, dospjeli smo u krajnost koju statistika nemilosrdno otkriva ne ukazujući nam način kako da se iz nje izbavimo – prije nego svi radišni i neustrašivi, bez fige u džepu i stranačke pripadnosti, napuste zemlju u kojoj postoji manjak radne snage i velik broj onih koji odgađaju odrastanje.

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *