Nije u ljubavi sve: kriza u braku rijetko dolazi zbog pomanjkanja ljubavi

«Duge veze dugo umiru.»-rekla mi je prijateljica koja je upravo ostavila supruga nakon deset godina braka.

Sjedile smo u slastičarni i jele cheesecake. Izgubila je nekoliko kilograma u posljednje vrijeme i ima podočnjake, ali mi se ipak činilo da se počela oporavljati.

«Posljednjih mjeseci sam puno razmišljala i plakala. Više ne plačem. Valjda je to dobro.»-dodala je.

«Je li vaš sin to primijetio?»- upitala sam.

«Nije. Ne bi vjerovala kako se naučiš plakati u smjenama. Točno sam znala kad je u školi ili na aktivnostima, da mogu sebi dati oduška. A vikende koje je provodio kod tate sam odradila u pidžami, plačući po čitav dan. To je srećom prestalo.»

«Više ne tuguješ?»

«Tugujem i dalje, ali u sebi. Znaš da sam prije njega bila u vezi osam godina. Ja sam praktički pola svog života provela u paru.»

«Sigurna si da si donijela dobru odluku?»

«Prije mjesec dana smo se vidjeli. Morali smo razriješiti neke stvari oko imovine. Otad sam sigurna. Imali smo uobičajeni razgovor u kojem sve naše probleme predbacuje meni. On nije baš ništa kriv, sve je radio kako treba. Misli da sam razmažena, a on me, naravno, razmazio. Tada sam shvatila da to stvarno ne bih mogla slušati do kraja života. Rekla sam mu da prihvaćam pedeset posto krivice za propast naše veze, ali da nikad nije ni pomislio preuzeti odgovornost za svoj dio. Gledao me kao da sam progovorila kineski, pa mu trebam dovesti prevodioca. Mislim da otada nisam više plakala.»

«A koji je tvoj dio krivice?» – upitala sam.

«Mislim da nisam pravilno procijenila i na vrijeme sagledala koliko smo različiti. On ne voli društvo, ja volim. On nikad ne bi putovao, ja bi išla svugdje. Uhvatila sam se da s prijateljicama idem na planinarenje, u kazalište, na pilates, da ne ručamo zajedno, osim nedjeljom. Ja bih tada htjela da smo kući i kuhamo nešto zajedno, u boljoj varijanti. Ili ću sama skuhati ručak. Međutim, to je dan kad idemo kod njegove mame. Tako opet nismo sami. Znaš u čemu je stvar? Naš brak nije zapao u krizu. On je u krizi oduvijek. Samo ja stvari nisam vidjela onakvima kakve jesu. Kad si zaljubljen, a sjećaš se koliko sam se zaljubila na početku, prihvaćaš ono što se događa, prilagođavaš se jer misliš da će on vremenom shvatiti da ne možemo baš svaku nedjelju ići na ručak kod njegove mame, koja je usput rečeno, draga žena. I tu sam se suočila sa zidom. Niti najmanji ustupak nije došao s njegove strane. Slobodno vrijeme provodi na kauču ispred televizora. Ok, ispočetka smo na tom kauču stalno bili skupa, tako smo i dobili dijete. Ali nisam razumjela da je to njegov način života i da se tu nikada neće dogoditi promjena. Kad već sve što mi čini zadovoljstvo dijelim s drugima, jednog sam se jutra probudila i shvatila da mogu bez njega.»

Mislim da je dobro sagledala da nisu imali krizu u braku. Nije bilo kompatibilnosti i to ih je razdvojilo. On nije htio zbog nje silom ići u planine, pretvarati se da voli kazalište ili mijenjati svoje rituale. Kad je sagledala stvaran odnos koji s njim može imati, shvatila je i to da unutar tog odnosa nije i ne može biti sretna. Zbog njezina vidljivog nezadovoljstva, njegov se britki humor pretvorio u cinizam, a to sigurno nije pridonijelo spašavanju braka.

Oni zapravo i nisu imali odnos. Tu je svatko živio svoj život, a sada su se i fizički razdvojili.

Činjenica da par živi zajedno ili da imaju dijete ili djecu još uvijek ne znači da imaju odnos. Kod zdravog odnosa potrebno je da jedan i drugi imaju individualni, vlastiti prostor u kojem čuvaju individualnu slobodu. I potreban je zajednički prostor, u kojem dijele vrijeme, aktivnosti, druženje s prijateljima- to je područje kompatibilnosti. On povremeno uključuje nju u svoj prostor, a ona uključuje njega. Odnos zapadne u krizu onda kada započne borba za moć.

Ona, na primjer, želi da im netko povremeno pričuva dijete, da bi mogli izaći vani. On kaže da mu je nezamislivo da njihovo dvogodišnje dijete provodi vrijeme sa stranom osobom. Ona mu se tada požali da on u posljednje dvije godine često izlazi, ali nije primijetio da je ona stalno doma s djetetom. On svejedno misli da je njegova mama rodila njih troje i nitko joj nije pomagao. Zbog čega onda ona želi pomoć  oko djeteta? Dovodi u pitanje njeno majčinstvo. I tako je natjera da se povuče.

Često se kod parova vodi borba za moć oko podjele kućanskih poslova. Svatko u odnos donosi sliku kako bi trebale biti raspodijeljene uloge, kroz ono što je vidio kod roditelja i kroz zajednicu u kojoj je  odgojen. I tada nameće svoje viđenje kao jedino ispravno. Ne radi se o krizi ljubavi. Veze rijetko dolaze u krizu zbog pomanjkanja ljubavi. U krizu se dolazi zbog odnosa koji jednoj ili drugoj strani ne odgovara. Zbog toga je kompromis majka svakog uspješnog braka.

Ona strana koja je dominantna treba imati dovoljno empatije, zrelosti i uvida da shvati kako ne može kod svake dvojbene situacije nametnuti vlastiti način rješavanja problema. Dolazi do velike neravnoteže, pa je samo pitanje kada će se druga strana početi povlačiti iz odnosa, ukoliko joj je odbojna agresija ili postati svadljiva i nezadovoljna – pa će kriza postati vidljiva, iako zapravo već dugo tinja ispod površine. Ovo je teren povoljan za uvođenje trećih osoba – za nevjere.

U situaciji u kojoj se našla moja prijateljica s početka priče – da je njen suprug bio spreman na kompromis bar u nekom dijelu njenih zahtjeva, primjerice kad je u pitanju bio nedjeljni ručak, mogao ju je zadržati još neko vrijeme, a ona bi još uvijek išla planinariti s prijateljicama.

Ovako se upisala na trčanje. Kako u Zagrebu ne postoje mjesta izlaska za razvedene sredovječne ljude, niti kao u velikim gradovima na Zapadu postoje barovi u kojima se organizira njihovo upoznavanje, a scena itekako postoji, ljudi se nakon razvoda ili pred sam kraj braka mahom upisuju na trčanje. U tim grupama većinu polaznika sačinjavaju friško razvedene osobe, koje susreću sebi slične ljude –  kakve inače ne bi imali priliku upoznati.

Postoje dakle brakovi i odnosi koje bi se dalo spašavati i oni koje vrijedi otpustiti. Kada se netko u svom braku doista osjeća sam, u toj mjeri da se nema čak s kim ni posvađati, to je ozbiljan indikator da odnosa više nema ili ga nikada nije ni bilo. Ukoliko odnos postoji, ali su oboje nezadovoljni – tada bi bilo dobro potražiti stručnu pomoć. Neizreciva je bol, razočaranje i težina koju nosimo u sebi zbog nesretnog emotivnog odnosa. Iz takve situacije može proizaći i bolest, fizička manifestacija te težine. U Hrvatskoj postoje imago terapeuti, specijalizirani upravo za rad s parovima. Ukoliko postoji kriza u odnosu, par više može napraviti s takvim terapeutom, nego da oboje individualno odlaze na psihoterapiju. No, za to je opet potreban dogovor i kompromis. Jedan predlaže terapiju, drugi je neće. Da bi se kriza mogla razriješiti, potrebna je volja. I spremnost da se popusti želji za totalnom dominacijom.

 

Svidjela Vam se ova kolumna? Posljednju pronađite u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *