Nova ovisnost: društvene mreže i ‘lajkovi’

Došao je i taj trenutak; u razgovoru sa svojim sinom shvatila sam da me je «proguglao». Vidio je kakve sam intervjue davala, pročitao je naslove i objave, pregledao fotografije. Ono što je jednom objavljeno na internetu, uvijek se tamo može pronaći. Izvukla sam se s prolaznom ocjenom.
Srećom nismo prijatelji na Facebooku, jer društvene mreže također sve pamte. Na Facebook sam prvi put došla 2010. godine, zatečena činjenicom da većina mojih poznanika tamo provodi dobar dio dana. Pronašli su nekadašnje školske prijatelje, dopisuju se s rodbinom koja živi u dalekim zemljama, flertuju sa starim ljubavima. Bilo je to doba nevinosti Facebooka, kada su ljudi uglavnom uočavali njegove pozitivne strane. 
Onda sam blokirala svoj profil. Tome je pridonijela činjenica da sam pisala svoju prvu zbirku priča, a kada ste u procesu pisanja, sve što donosi distrakciju je neprijatelj. Tako je i Facebook postao neprijatelj koji oduzima dragocjeno vrijeme i tjera me da sjedim dulje nego inače. Vratila sam se 2015. godine. Otvorila sam privatni profil, u želji da na njemu budem povezana s ljudima koje poznajem. Nakon samo nekoliko dana iznenadio me poziv novinarke jednog portala, koju poznajem dulje od dvadeset godina, s pitanjima o mojoj objavi, koja je izašla prije dvije minute. Čemu ova pitanja, premišljala sam u sebi. Želi objaviti moj post kao vijest na portalu, pojasnila mi je. Tako to, dakle, sad funkcionira. Doba nevinosti Facebooka je završilo. Više mi se neće javiti prijateljica koji živi u inozemstvu, a s kojom sam nekad išla u osnovnu školu. Moje će objave prenositi portali, stavljat će na njih svoje naslove, izvrtati im smisao, povećavati čitanost i broj klikova – jedino što sa mnom neće podijeliti svoj honorar. I tako moj privatni profil uglavnom postoji da bih mogla imati javni, na kojem se obraćam javnosti, a ne «prijateljima», kojih na Facebooku ima vrlo malo. Prijatelji se nalaze u Whatsapp grupama i iza brojeva na mobitelu koje možeš nazvati u bilo koje doba.
Iako u sebi imam čvrsto postavljenu granicu do kud želim ići s objavama iz svog života, često se upitam treba li mi Facebook i svakodnevno mi malo nedostaje da oba profila ugasim. Kad god mi je bilo istinski lijepo u stvarnosti – nisam imala potrebu fotografirati se i objaviti to na njemu. Objave stavljam naknadno, kad lijepi trenutci već prođu.
U međuvremenu, događale su se čudne situacije. Postoje oni čije vam objave Facebookov algoritam stalno izbacuje, a koji ostavljaju lajkove i komentare. Vremenom povjerujete da ste prijatelji samo s njima, ostali kao da ne postoje. To je opasna obmana. Jednom sam na cesti susrela poznanika.
«E, kako ti je zgodan sin! Sliči na tebe.»-rekao mi je u prolazu.
Bila sam iznenađena. Davno mi je poslao zahtjev za prijateljstvom, ali kako baš nikad nije nešto lajkao niti komentirao, zaboravila sam na tu činjenicu. Međutim, on moje objave prati, pa je vidio jedinu fotografiju mog sina koju sam dotad objavila. Ta me pomisao zgrozila više od poziva novinara koji će mi reći da žele prenijeti nešto što sam napisala, jer njegovo je ponašanje nalik na uhođenje, a to nije isto što i praćenje. 
Društvene mreže, htjeli mi to priznati ili ne, promijenile su naš život i poimanje svijeta. Počeli smo vjerovati da smo zanimljiviji nego što jesmo. Svi bi htjeli imati pratitelje i dobivati lajkove. Vrištimo na njima da smo tu, da postojimo, kao i to da su nekad postojali ljudi koji su nam bili važni; obavještavamo mahom nepoznate ljude o svojoj djeci i životnim događajima, uvjereni da je nekome stalo. Naša želja da drugima budemo važni otišla je predaleko, ali to nije vidljivo na Facebooku, koliko na Instagramu. Facebook je «old school» platforma, s koje su djeca i mladi najprije pobjegli, jer na njemu se nalaze oni koji još imaju fokus i koncentraciju, kao i običaj da ponešto pročitaju. Instagram je vizualan, a manje tekstualan, na njemu se utjecaj širi nevjerojatnom brzinom, dok je na Facebooku zapravo teško dobiti lajk.
Društvene mreže imaju učinak poput alkohola i droga. Kod onih emocionalno labilnih izazivaju ovisnost, zato što daju trenutnu gratifikaciju. To je sjajno prikazano u dokumentarcu «American Meme» kojeg svi koji imaju djecu trebaju pogledati. Mladi i nestabilni ljudi, željni ljubavi i pažnje, uglavnom na Instagramu, svojom kreativnošću brzo stječu vojsku sljedbenika, stvarajući potpuno novi identitet na toj platformi, jer od onog stvarnog žele pobjeći. No, što kada si fotografirao život, tijelo, stan, djecu, kućne ljubimce, obiteljsku povijest, spavaću sobu i kupaonicu? Kada si postao zabavljač ili onaj koji sablažnjava svojim ponašanjem? Preostaje li išta što možeš pokazati kako bi dobio lajk? I što kad se publika zamori tvojim objavama? U filmu mlada influencerica kaže da nakon buđenja grabi mobitel i provjerava broj lajkova. To je jednako jutarnjem otvaranju prve limenke piva nakon pijane noći. Radi se o ovisnosti.
Uskoro na red dođe spoznaja kako tim pratiteljima, koje ljudi pobrkaju s obožavateljima – nisi osoba. Ne zanimaju ih tvoji osjećaji. Jedan je mladić sa svojim zabavama, koje je organizirao po američkim gradovima, postigao velik broj pratitelja na Instagramu. U jednom trenutku je očajan objavio: ubit ću se. Bio je ozbiljno depresivan, jer depresija često dolazi kao posljedica života na društvenim mrežama. Usput je postao ovisan o alkoholu. Njegovi pratitelji, za koje je bio uvjeren da ga obožavaju, pisali su mu: nisi još došao u moj grad, nemoj se sad ubiti! Količina mržnje koju ljudi dobivaju na društvenim mrežama ponekad je veća od obožavanja, koje je svima toliko potrebno. Dovoljan je jedan pogrešan post, jedna objava koja publici nije sjela, pa da se na dojučerašnjeg idola sruči lavina mržnje, kritika ili gubitka pratitelja, što se dogodilo nedavno Cari Delevigne, koja je zbog jedne objave u danu izgubila 100 000 svojih pratitelja. 
Oni koji imaju sadržaj i kreativno postojanje izvan svijeta društvenih mreža na njima dodatno populariziraju svoj rad. Međutim, oni koji su popularnost izgradili isključivo kroz svijet društvenih mreža – lako su zamjenjivi objekti. Nema emocionalne investicije od strane njihovih pratitelja, jer nisu ih istinski dotaknuli, iako su im često ostavljali srčeka i smajliće.
Na veličanstvenom ispraćaju Olivera Dragojevića, tisuće ljudi plakali su za njim zbog emocija koje je u njima desetljećima izazivao svojim pjesmama. Svi oni koji povjeruju da su važni zbog toga što su popularni isključivo na društvenim mrežama, trebaju razaznati da su privukli pozornost, dobili lajk, možda i ostvarili zaradu. Ali nisu istinski važni onima koji ih prate. Zato će ih kritizirati, vrijeđati i odbaciti kad pronađu novu igračku.
Pomalo tješi činjenica da milenijalcima prečesto objavljivanje i sudjelovanje na društvenim mrežama «nije cool». Doživljavaju ga znakom slabosti, osim ako donosi novac.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *