Nova školska godina: Djeca i visoka očekivanja

Sjećate li se osjećaja iščekivanja i stresa koji su pratili početak školske godine, onog nevjerojatno brzog curenja ljetnih praznika koji su na početku djelovali obećavajuće dugi? Svaki taj početak nije bio jednako težak, neki su predstavljali veći izazov.
Još se sjećam da sam prije prvog dana svog gimnazijskog školovanja jedva zaspala. Nisam bila svjesna da sam pod stresom, koji dovodi do nesanice, a još manje sam znala da je to tek jedan od životnih stresova, kojih će biti još puno.
Prijateljica čije dijete upravo polazi u prvi razred ispričala mi je kako se njena kćer odjednom počela raspitivati kako je to bilo u njeno vrijeme. Neobično se osjeća pred novim početkom, pa joj prija majčino svjedočanstvo, kako bi se uvjerila da i sama može kroz sve uspješno proći. Djevojčica koja suvereno čita i piše, doma ima satove klavira, odlazila je na mentalnu artimetiku i bavi se aktivno sportom, brine kako će izgledati ostala djeca u njenom razredu, koliko su međusobno slični ili drugačiji, znaju li nešto što ona ne zna, hoće li pronaći prijatelje i hoće li joj se ta famozna škola, o kojoj toliko dugo sluša, zapravo svidjeti. Svaki ulazak u nepoznatu grupu donosi osjećaj nelagode, a prvi razred osnovne škole je prva ozbiljna grupa izvan obitelji unutar koje testiramo dotadašnju sliku o sebi.
Prijatelj mi je prije nekoliko godina ispričao anegdotu sa svojim djetetom, koje je krenulo u prvi razred. Nisu mu željeli raditi pritisak, niti su ulazili u pretjerana objašnjenja; pustili su ga da se raduje školskoj torbi i novim tenisicama i odveli ga na prvi dan nastave. Kod kuće su ga upitali:»I, kako je bilo?»
Malac je rekao da je bilo super, na početku su se igrali i trčali po igralištu, a kasnije su sjeli u klupe što je bilo pomalo dosadno, ali izdržao je do kraja.
«Sutra ti neće biti tako dosadno. Naviknut ćeš se, postat će ti čak i zabavno.»-pojasnili su mu u namjeri da ga ohrabre.
«Kako mislite sutra? Zar moram opet tamo ići?»- upitao je iznenađeno. Još uvijek je vjerovao da je škola poput vrtića, koji je povremeno izbjegavao. Bio je to bolan sudar s idejom da se nešto mora, svakoga dana, u isto vrijeme i bez iznimke. Sve što nam kasnije postane normalno u glavi sedmogodišnjaka predstavlja velik životni preokret.
Sjećanje na prvi dan srednje uspjela sam zametnuti, dok nisam ovih dana na svom djetetu uočila slične sumnje, tugu što se rastaje od prijateljica iz osnovne škole i dvojbu oko mogućnosti da će u novom razredu pronaći bolje prijatelje i neku novu sebe.
I prije medijske objave kako je kćer hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović upisala Harvard, mnoga su djeca snatrila o studiranju u inozemstvu. Puno ih je to učinilo, samo što njihovi upisi i odlasci nisu bili medijski popraćeni. Otkako je objavljeno da je mlada Katarina Kitarović upisala Harvard, a primljena je istovremeno na još nekoliko prestižnih američkih sveučilišta, upis željenog fakulteta u Zagrebu među ovdašnjim srednjoškolcima postaje polako osrednji životni doseg.
Prijateljica koja ima kćer u osmom razredu jedne zagrebačke škole rekla mi je prije neki dan na kavi kako njena kćer stalno govori o studiranju u inozemstvu, spominje Stanford i Harvard i uči korejski.
Učenje korejskog došlo je sa slušanjem K-popa. Nije to ništa neobično, jer i moja kći ga uči. Korejski im je ono što je nama nekad bio engleski – jezik pjesama koje smo slušali, dok je engleski jezik prestao biti strani, vladaju njime kao i materinjim i preduvjet je funkcioniranja u njihovom univerzumu.
Djeca međusobno dijele linkove omiljenih izvođača i upućuju jedni druge na to koji su im uvjeti potrebni da upišu sveučilište u inozemstvu. Možda je i dobro da se našoj djeci čini dostupnim ono što je nekad bilo rezervirano samo za privilegirane, ali je sigurno da kad se ljestvica postavi visoko, onda i pritisak postaje veći, a jedan od najtežih životnih izazova je ostvariti očekivanja koja postavljamo prema sebi.
I tako počinje školska godina, za koju su se dojučerašnji osnovnoškolci teško borili, s manjim ili većim olakšanjem dočekivali su ljetos upisne rezultate i naposlijetku – opet im nije lako.
T. Holmes i R. Rahe napravili su ljestvicu životnih događaja koji donose stres i upozorili na njihovu važnost. Najstresniji događaji su smrt supružnika, razvod, zatvor, smrt člana obitelji, bolest, ali i ulazak u brak, koji nosi intezitet 50, u odnosu na smrt supružnika, koji je ocijenjen sa 100. Promjena na poslu vam donosi stres dosta velikog inteziteta 39, a ako sin ili kći napuštaju životni dom stres je izražen intezitetom 29. Početak ili završetak formalnog školovanja nosi intezitet 26 na njihovoj ljestvici, što znači da su naša djeca trenutno izložena prilično velikom stresu.
Mislim da je važno da u ovom periodu budemo nježni prema njima, jer sposobni su sami sebi nabiti visoka očekivanja. Pokraj društvenih mreža i okoline koji im postavljaju razne zahtjeve, pokraj ministrice Divjak koja tvrdi da njihove izostanke iz škole više ne smiju opravdavati roditelji – ni ne trebamo im previše govoriti što bi sve morali i trebali. Možda bismo im, s vremena na vrijeme, mogli ukazati da se mogu opustiti i da nije kraj svijeta ukoliko ne bude baš sve onako kako su zamišljali. To prije svega znači da trebamo popustiti s očekivanjima uperenima prema sebi.
Prije neki dan mi je kolegica činjenicu da njen sin ove jeseni nije upisao godinu na fakultetu, nego im je saopćio da jednu godinu želi pauzirati, prenijela kao početak Apokalipse. Radi se o posljednjoj godini studija, do sad je marljivo polagao ispite i redovito ispunjavao obaveze na fakultetu. Njegov joj je potez neshvatljiv, jer kad je bila mlada, sve zahtjeve uperene prema sebi revno je ispunjavala. Je li te to činilo sretnom, upitala sam.
«Zapravo hoću da bude kao ja. Iako sam svojevremeno svojim roditeljima zamjerala što su toliko zahtjevni, sada sam ista prema njemu.» – rekla je naposlijetku. Njen je sin odlučio jednu godinu svog života posvetiti učenju na nekonvencionalan način, raditi će nešto što ga trenutno više veseli – kako bi se motiviran vratio posljednjoj godini studija. Važno je da sa svojom djecom ne ponavljamo postupke, riječi i pogreške koje su nas na vlastitoj koži boljele i pekle. U to ime sam odavno odustala od perfekcionizma. Možda nam se njihov tempo i pravac neće uvijek sviđati, ali dok god prepoznajemo što osjećaju i s čim se bore, znači da posjedujemo empatijsku povezanost s njima. To emocionalno postignuće važnije je od svih formalnih, na njemu se bazira autentično samopouzdanje, s kojim se lakše savladavaju istinske životne krize.

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u novom broju Glorije!

Photo: CC@Diana Deak

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *