Nove zvijezde naslovnice


Sjećate li se vremena kad prije odlaska na spavanje nije bio običaj zaključati kućna vrata? 80-ih godina prošlog stoljeća mnogi su živjeli bezbrižno, vjerujući da se ubojstva i teška razbojstva događaju u američkim filmovima.
U posljednjih nekoliko godina sam, užasnuta vijestima o svirepim ubojstvima koja su se činila prečesta, znala uzdahnuti za opuštenošću tog vremena. Zbog stravičnog ubojstva s Kajzerice, još jednog u nizu uznemiravajućih zločina koji su se dogodili u posljednje vrijeme, palo mi je na pamet pogledati brojke.
Navesti ću podatke, da vas sad ne bih puno gnjavila, za tri godine u SR Hrvatskoj: 1987. – 120 ubojstava, 1988. – 97 ubojstava, 1989. – 107 ubojstava.
Ali kako? Pa to su bile mirne predratne godine, u kojima sam počela izlaziti i s prijateljicama povremeno, bez straha, stopirala automobile na cesti. Evo što kažu brojke u Republici Hrvatskoj za posljednjih nekoliko godina: 2015 – 33 ubojstva, 2016 – 43 ubojstva, 2017 – 43 ubojstva, 2018 – 22 ubojstva ???
Ovo je izvješće MUP-a RH. Broj ubojstava u Republici Hrvatskoj, još od završetka rata, više je nego dvostruko manji od tog broja u SR Hrvatskoj u kojoj smo, eto, spokojno i mirno spavali. Uvjeravali su nas tada da nas policija čuva, a vojska je na granicama, stvari su pod kontrolom. Mediji, kojih je bilo znatno manje, ubojice su uglavnom ignorirali, nisu bili opsjednuti njihovim životima. Samo jedna novina bavila se više tom tematikom, bila je to Arena.
Onako kako su poručivali ondašnji mediji, tako smo se ponašali. Djetinjstvo i mladost moja generacija pamti kao vrijeme mira i sigurnosti, iako brojke govore da je ubojstava itekako bilo.
Egzaktni podaci govore da je u Republici Hrvatskoj, od njezina postanka pa do danas, najsigurnije bilo živjeti upravo sad. Porast broja ubojstava imali smo u ratnim godinama, da bi poslije uslijedio značajan pad. 22 ubojstva u 2018. godini ima zemlja koja je po stopi ubojstava među deset najsigurnijih zemalja u Europi.
Pa ipak, ljudi se, po tom pitanju osjećaju tjeskobno i loše.
Uzmimo slučaj s Kajzerice. Počinitelj je ubio šest osoba, među njima dijete staro deset godina, pa onda sebe. Televizijske emisije započinju vijestima o strašnom ubojstvu, novinske naslovnice donose nam identitet i fotografije ubojice i njegovih žrtava. Uskoro saznajemo sve o njima; što su radili, s kim su se družili, što je rekao ubojica konobaru toga dana i gdje je radila žrtva. Sa selfie fotografija pokupljenih na društvenim mrežama gledaju nas njihova lica.
Dok to pratimo, diže se gledanost, idu klikovi, saznat ćemo je li počinitelj imao karijes na petici i je li se bojao ići kod zubara – iako te informacije nimalo neće rasvijetliti zločin ni donijeti korisne spoznaje za društvo. Neće nam ni razjasniti zbog čega je postao zločinac koji se uputio u svoj krvavi pohod, ali će baciti sjene na žrtve, pa će postati bitno gdje je radila bivša partnerica i otvorit će prostor za kalkulaciju: je li ipak imao razloga biti ljubomoran? Tako se radi novo nasilje nad njima. Ne postoji opravdanje za ovakav čin i ne treba ga tražiti u životu žrtava.
Ako je poremećen čovjek uzeo pištolj i proveo u djelo svoj pakleni plan, kako se nositi s tim?
Oduvijek su postojali ljudi koji su ubijali, samo im nikad nismo davali toliku važnost i prostor. I mala djeca znaju tko su David Komšić, Nuša Bunić, Darko Kovačević Daruvarac… Kriminalcima i ubojicama daje se više medijskog prostora nego što ga dobivaju filmske i sportske zvijezde. Marginalac, koji nije nikad učinio nešto s čime bi se istaknuo, danas sa sigurnošću može znati da će, nabavi li oružje i krene prepun bijesa razračunavati s onima koji su mu se zamjerili, postati središnja vijest u zemlji, danima i tjednima će se njime svi baviti, postat će važan i prepoznatljiv. I. N.-u je to uspjelo. Čini se da za svog života nikome nije bio bitan, koliko je postao nakon ovog strašnog čina.
Ne možemo promijeniti ono što je učinio, ali ono što kao društvo možemo i trebamo mijenjati jest medijski tretman prema ubojicama. Senzacionalizam i ovolika medijska i društvena pažnja mogli bi postati magnet za iduće zločine ovakvog tipa. Ali ljudi žele čitati o tome, to ih zanima, reći ćete. Ljude zanima i pornografija, treba li zbog toga u terminu nakon vijesti pustiti pornografski film?
Zbog čega su nas mediji nekad uvjeravali da živimo u sigurnom društvu, a danas vijesti na svim kanalima započinju dramatičnom glazbom i zabrinutim glasovima, kad je bilo koja vijest u pitanju, a pogotovo neko ubojstvo?
Kada se osjeća tjeskobno i zabrinuto čovjek više troši. Kupuje sve i svašta, najčešće ono što mu nije potrebno, kako bi se umirio i stekao dojam da ima kontrolu. Spokojnom i mirnom čovjeku puno je teže bilo što prodati. Živimo u sustavu kojem je važno da budete u konstantnom grču, strahu i zabrinutosti, a oni se induciraju putem medija, pa vam ne žele otkriti da stanujete u zemlji koja je, po svjetskim standardima, jedna od najsigurnijih. U Hrvatskoj će vas možda ubiti sporo i neučinkovito pravosuđe, mito i korupcija, društvena nepravda, ali mala je vjerojatnost da će vas netko fizički likvidirati.
Liberal.hr otišao je dalje u analizi:» «U svakoj zemlji s nižom stopom ubojstava ona su najčešća upravo u obitelji. Činjenica je da će se ljudi lakše posvađati s bliskom osobom nego s nekim nepoznatim…U zemljama gdje obiteljski odnosi nisu motiv većine ubojstava, postoji neki puno veći sigurnosni problem. To znači da su tamo puno češći ulični napadi, pljačke, noćna presretanja. U Hondurasu, El Salvadoru, Venecueli češće se ubijaju nepoznati ljudi nego članovi iste obitelji. To vam je ono kad se bojite izaći iza 21 sat na ulicu jer uvijek postoji prilično realna mogućnost da će vas neka nepoznata osoba zaskočiti nožem ili pištoljem u ruci.»
U članku se navodi podatak kojeg hrvatski mediji baš i nisu istaknuli, iako im je silno važna ta tema. Dapače, izvještavali su kako femicid raste, a činjenica je da su se ubojstva žena u posljednje dvije godine u Hrvatskoj značajno smanjila. U 2016. bilo je 20 ubijenih žena, a prošle godine 8.
Nije popularno pisati ovako, u trenutku kad smo potreseni strašnim zločinom u kojem je život izgubilo 6 nevinih žrtava. Trebala bih vas sada plašiti i pisati kako je situacija katastrofalna i jako je nesigurno, a najgore će tek doći. Buuuuuuu! Bilo bi neozbiljno tvrditi da je samo u interesu medija širiti «fake news» i kreirati atmosferu iza koje ne stoje činjenice. Mizoginija jest sveprisutna, obiteljsko nasilje je u porastu, ali osjećajima javnosti se manipulira. Povijest nas je trebala naučiti da iznošenje djelomičnih podataka i poluistina izazivaju kontraproduktivan efekt, umjesto empatije i senzibiliziranosti prema nekoj temi, dovode do otpora. Žrtve bi nam trebale biti dragocjene, da bismo bilo kome dali pravo manipulacije. Žalosno je kad samo jedna žena život izgubi od strane nekog muškarca, a još je žalosnije da se na nečijoj tragediji stvara histerija i ostvaruje profit.


Sviđa ti se ova kolumna? Pročitajte posljednju u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *