Odgoj djece: Kako pronaći balans između gratifikacije i frustracije

Kad je imao 4 godine, moj je stariji sin obožavao kada bi u posjet došli gosti i donijeli poklone za njega i njegovog brata. Oduševljen je skakao i razmotavao šarene papire iza kojih su se skrivale igračke. Volio je kamione, dizalice, traktore, vatrogasne i policijske automobile. Ponekad bi nam u posjet došli ljudi koji nisu smatrali da je potrebno donijeti darove. Tada bi ih tiho upitao: jeste li mi možda donijeli neki poklon? Ljudi bi se snebivali, a ja crvenjela. 
Poslije jedne takve situacije posjela sam ga ispred sebe: «Ne trebaju svi koji kod nas dođu donijeti neki poklon. Kad imaš rođendan, onda je drugačija situacija, tada ćeš sigurno nešto dobiti od onih koji dođu. Ali trebaš se veseliti što su nam gosti došli u posjet, jer raduje nas da ih vidimo i da se s njima družimo. Pokloni nisu važni i nije pristojno da za njih pitaš.»
On je sve vrijeme klimao glavom. 
«Jesi li razumio što sam htjela reći?»-upitala sam.
«Da.»-žustro je odgovorio.
Poljubila sam ga u čelo sretna što imam dijete koje je dovoljno odraslo da razgovorom možemo rješavati probleme. Odgoj djece nije tako strašan, mislila sam tada, kad jednom nauče hodati i pričati i kad sami znaju ići na toalet, stvar postane puno jednostavnija.
Idućeg je tjedna na večeru kod nas došao predsjednik nogometnog kluba Valencija sa suprugom. Držali su u rukama cvijeće i vino kad sam im otvorila vrata. Moj je sin dojurio da ih vidi, bilo je još rano da ga spremim na spavanje.
«Dobra večer, mali»-rekao je predsjednik kluba i primio ga u naručje.
«Dobra večer.»-rekao je moj sin veselo.
«Kako si?»-upitao je ovaj, štipnuvši ga za obraz.
«Dobro sam. Mi smo sretni što ste došli da se s vama družimo! I uopće nije važno jeste li donijeli poklon za mene i mog brata!»-ispalio je rafalno, a meni je zamalo iz ruku ispala boca vina.
«Hej! Što sam ja rekla?»-podviknula sam.
«Ima mali pravo!»-rekao je predsjednik. 
«Kako se nisi sjetila da oni imaju malu djecu?! Trebam li ja misliti na sve?»-napao je svoju ženu, a ja sam htjela propasti u zemlju. Sin me ponosno gledao; pa bio je pristojan, nije ih pitao za poklon, nego im je naprotiv rekao da je sretan što su došli. 
Sutradan je pred našu kuću došao kombi prepun dječjih igračaka, poput ogromne isprike za propust koji se dogodio prethodne večeri. Međutim, njih dvojica najviše su se radovali otvaranju tih poklona. Igrali su se s njima nekoliko dana, a onda se polako, u kutu njihove sobe, formiralo groblje zaboravljenih i napuštenih igračaka, koje više nisu bile zanimljive. I moj sin nije više pitao za poklone, kao da je za njih izgubio interes.
Odgoj djece, bez obzira koliko se trudiš, ni u jednoj fazi nije lagan, a što su djeca veća i bolje pričaju – postaje sve teži.
Otada pa do današnjeg dana mogu reći da još uvijek tražim i provjeravam načine kako pronaći sredinu, riječi koje neće moći izvrnuti ili zloupotrijebiti, kako im dati dovoljno, ali ne previše, kako ih nagraditi, a ne razmaziti i kako s njima primijeniti optimalnu frustraciju, jer život je sazdan od frustracija većih i manjih, a sretni, zadovoljni i uspješni ljudi su oni koji dobro podnose životne frustracije.
Frustracija se definira kao emocionalna reakcija na određenu vanjsku ili unutarnju prepreku ispunjenju određene želje i ona je temelj psihološkog rasta, sazrijevanja i razvoja. Djeca koja ne bi doživjela niti jednu frustraciju od svojih roditelja nikada ne bi poželjela odrasti i otići od kuće. Želi li dobro svom djetetu roditelj mu treba dopustiti da osjeti želju. Kada bismo djeci sve davali i ugađali i prije nego uopće nešto požele, ne bismo im dopustili da prepoznaju vlastite želje i potrebe. Međutim, ukoliko dijete ima važnu potrebu, a roditelj je negira i pušta da frustracija predugo traje, posljedično može dovesti do oštećenja koja ostavljaju dugotrajne posljedice na psihu.
Moj partner jako voli putovati i na svako putovanje vodio bi djecu. Moje je iskustvo da djeca koja do osamnaeste godine života previše putuju sa svojim roditeljima, obilazeći i mjesta koja nisu poželjela vidjeti, mogu razviti odbojnost prema putovanjima. Kao kod igračaka, tako i kod putovanja, važno je da ostane prostora da nešto sanjaju. Neke od tih želja trebamo im ispuniti, a druge trebaju ostati žive u njima, kako bi ih pokretale da idu naprijed. Čovjeka u pokret ne tjera sitost, nego glad. 
Pa ipak, roditelj treba djetetu pokazivati svijet, otvarati puteve novim spoznajama, širiti mu vidike i ukazivati na mogućnosti. Kako to učiniti bez suvišnih poteza? Balans i kompromise potrebno je tražiti kad su u pitanju izlasci, pokloni, odjeća, džeparac, ocjene, sve što se tiče djece i njihovih interesa. Mislim da je sjajna stvar kada djeca u doba studiranja povremeno rade i osjete stvarnu vrijednost novca. Nakon što prvi put potroše ono što sami zarade, počinju više cijeniti novac svojih roditelja.
Što se putovanje tiče pronašli smo kompromis; na neka putovanja idemo sami, što nam oni uvijek zamjeraju i tako ih frustriramo, a na neka putovanja vodimo ih sa sobom, kako bismo zajedno otkrivali svijet i sebe.
Put nas je tako odveo u New York, u kojem smo proveli čitav tjedan. Prvo što su poželjeli vidjeti bio je Trump Tower koji se nalazio na nekoliko koraka od našeg hotela. Što mi, kao njihovi roditelji, mislimo o Trumpu uopće ih nije zanimalo. Dapače, što ga više kritiziramo nekako im je draži. Dolasci u New York slikovito pokazuju koliko se svijet uistinu mijenja. Velike robne kuće poput Bergdorf Goodmana ili Barneys ispunjene luksuznom robom zjape prazne, jer kupnja se preselila on-line, ali muzeji i znamenitosti izuzetno su posjećeni. Sve vrijeme boravka kao roditelji balansirali smo između gratifikacije, koja je u odgoju iznimno važna – ugodili smo vam, odveli vas na put koji ste željeli – i frustracije: ali to ne znači da ćete dobiti sve što poželite. 
Prijatelj koji radi u JP Morganu na ručku nam je prišapnuo da nova ekonomska kriza sigurno dolazi i da će trajati dulje nego prošla, pa je pitanje hoće li uskoro ovakvo putovanje biti moguće. 
Na ulasku u avion kćer me upitala može li sutra izbjeći odlazak u školu, jer morala je napamet naučiti jednu pjesmu, a nije to stigla na putu. Imaš pred sobom prekooceanski let, idealan za učenje napamet, odgovorila sam i dobila njen pogled broj dva. Sjetila sam se svoje mame kad mi je na kraju 8. razreda rekla da moram ići na takmičenje iz povijesti, iako mi je već bilo teško učiti za kraj školske godine. Tog sam je proljeća jednako gledala, ali danas sam joj na toj frustraciji zahvalna.
Roditeljstvo je jedno od rijetkih područja koje u teoriji možeš savršeno savladati, a u praksi ipak stalno činiti nove i stare greške.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *