Odnos zdravstva prema ženama: “Šuti i trpi”

Kada bi žene progovorile o svojim izgubljenim i prekinutim trudnoćama kao što pričaju o svojoj djeci, sva ženska bol i tuga svijeta našla bi se u tim pričama. U njima ne bi bilo ponosa niti radosti, ne bi tamo stalo ni zrno zadovoljstva, jer žena prekid trudnoće, bio on spontan ili namjeran, ne može preživjeti neokrznuta.

Proteklog tjedna smo svjedočili javnom istupu saborske zastupnice Ivane Ninčević Lesandrić, koja se obratila ministru zdravstva iznoseći bolno i ponižavajuće iskustvo koje je proživjela u splitskoj bolnici. Negodovali su članovi Sabora, u čije je ime progovorio predsjednik Gordan Jandroković, jer je iznoseći svoju intimu zastupnica uznemirila njihove uši. Ona nije prozvala jednu bolnicu, jednu kliniku niti njezinog predstojnika. Svojom pričom progovorila je o problemu našeg javnog zdravstva i nedopustivom tretmanu prema ženama. Ministar se čudio i obrazlagao, ne pokazujući nimalo suosjećanja, da bi uskoro nakon njezina hrabrog istupa, u javnost izašao predstojnik Klinike za ženske bolesti i porode KBC Split, koji je još jednom pogazio ljudska prava Ivane Ninčević Lesandrić, iznoseći detalje iz njezina zdravstvenog kartona, iako kao liječnik to ne smije činiti.

Ivana Ninčević Lesandrić u veljači je ove godine doživjela spontani pobačaj, a potom su joj napravili kiretažu, za koju primarijus Karelović kaže da je izvedena vakuumom. Trajala je pola sata, vraški je boljela, a Ivanu Ninčević Lesandrić su, prema njenom iskazu, vezali prilikom zahvata. Primarijus dr Karelović je u svojim izjavama pokušao obezvrijediti ženin iskaz, pa je rekao da kad netko očekuje bol skače do plafona, isključujući tako mogućnost da je nju doista boljelo ono što su joj radili. Isto tako je rekao da kod klasične kiretaže ženama nude opću ili lokalnu anesteziju. Za nevolju, poslije ovih izjava, javile su se brojne žene koje svjedoče drugačije. Rađene su im kiretaže u hrvatskim bolnicama i rađene su «naživo». Nitko im nije ponudio anesteziju, jer da jest, nijedna od njih ne bi je odbila, u trenutku kad su ionako psihički patile zbog gubitka ploda.  Njihova svjedočenja samo su potvrdila opravdanost istupa zastupnice Ninčević Lesandrić.

Koliko je sadržaja iz kanalizacije u hrvatskom zdravstvu isplivalo kroz ovaj slučaj – teško je odjednom sagledati.

U prosincu 2003. godine bila sam trudna, jako sam se veselila trećem djetetu i povratku u Hrvatsku, gdje ćemo ga podizati Kad je trudnoća stigla do početka trećeg mjeseca, jednog me poslijepodneva presjekla bol u trbuhu nakon koje sam prokrvarila. Bolovi su postajali sve jači. Imala sam sreću da je moj suprug u to vrijeme bio kod kuće, pa me mogao odvesti u bonicu. Čim smo stigli u atensku bolnicu, moj ginekolog me pregledao i rekao da je u tijeku spontani pobačaj i da će mi odmah dati anesteziju. Kad sam se probudila, sve je bilo gotovo. Boljela me samo duša.

Dakle, može se dati opća anestezija ženi kojoj je u tijeku spontani pobačaj i napraviti kiretažu, samo treba imati želju da ju se poštedi nepotrebne boli, imati doktora koji misli na njeno stanje, posjeduje empatiju i ne želi je bespotrebno mrcvariti. Pokušaj da se «slučaj Lesandrić» prikaže kao iznimka, a ne pravilo u našem zdravstvu je jadan, prokazuje otvorenu mizoginiju koja se provodi u našim bolnicama i institucionalizirano mučenje.

Kako je moguće da u zemlji čija je demografska slika poražavajuća,  one koje donose život bivaju tretirane poput bića nižeg reda?

Koliko će žena zbog proživljene traume kod kiretaže odustati od pomisli na  trudnoću?

Radi li se o kažnjavanju, jer žena koja ima pobačaj nije ispunila svoju funkciju, pa je treba kazniti struganjem maternice na živo, kao da smo u srednjem vijeku?

Čitam tekst jednog kolege koji kritizira ministra Kujundžića jer nije u stanju povezati slučaj Lesandrić sa sustavom i ne zna pokazati empatiju, ali koji vjeruje da ovo nije opća praksa i da se anestezija davala ženama kod kiretaže čak i u doba rata. To nije istina. Prijateljica mi je povjerila da su joj u doba rata napravili kiretažu kod spontanog pobačaja naživo,  traumu je duboko potisnula, a događaj zaboravila, sve dok zastupnica Lesandrić nije izašla u javnost sa svojom pričom.

U Valenciji sam krajem 90-ih godina čitala o ženi koja je iz jednog prigradskog naselja došla u gradsku bolnicu pobaciti. Ležala je u bolničkom krevetu poslije zahvata kad je u vizitu došla liječnica koja ju je poznavala, zajedno su odrasle. Liječnica je pričala toga dana sa svojom mamom i u telefonskom razgovoru joj rekla da je žena, koja nije imala muža niti dečka, abortirala u bolnici u kojoj ona radi. Mama je tu priču razglasila po mjestu. Nesretnoj je ženi život bio uništen, cijelo mjesto ju je ogovaralo, obitelj je bila zgrožena. Žena je tužila liječnicu i uz pomoć svjedoka dokazala da ju je ova odala. Ta je liječnica dobila otkaz u bolnici, višegodišnju zabranu rada i morala je oštećenoj ženi platiti visoku odštetu za pretrpljene boli. Vidite, žena je mogla sama pričati o svom pobačaju u mjestu, ali liječnik o tome ne smije pričati, pogotovo ne u javnosti.

Splitski predstojnik nije smio istupiti s detaljima iz kartona pacijentice Ivane Ninčević Lesandrić. Ona ga imenom i prezimenom nije spomenula. U svom istupu je navela što joj se dogodilo, smatrajući da je riječ o nedopustivoj praksi u hrvatskim bolnicama, za koju je odgovornim smatrala  ministra.

Predstojnik je branio ministra i sebe iznoseći u javnost podatke o tome koliko je trudna u tom trenutku bila pacijentica, kakva joj je vrsta zahvata izvedena, pa do toga da je proglasi preosjetljivom na bol. Jer, Bože moj, čim je takneš, skače do plafona.

Pokušali su je diskreditirati i nisu pritom birali sredstva.

U ovoj zemlji ženskog imena muškarci ne znaju poštovati žene, niti imaju osjećaj empatije, ali su jako izvježbani u muškoj solidarnosti, nipodaštavanju i omalovažavanju žena. Tako im nalaže njihova savjest na koju se prizivaju samo kad ženi trebaju uskratiti njeno zakonsko pravo u javnoj bolnici. Poslijepodne, u privatnoj ordinaciji, istoj će ženi pobačaj napraviti za novac i ona će tada dobiti anesteziju.

No, žene su odlučile progovarati o onome što ih muči.

Dobivam pisma i poruke čitateljica u kojima opisuju traumatična iskustva kojima su bile izložene nakon poroda. Tek nekoliko dana nakon porođaja prisiljavane su od strane svojih partnera i članova šire obitelji da rade najteže poslove i pritom se nisu smjele niti požaliti. Važno je da svojim kćerima čvrsto usade svijest kako takav tretman ne trebaju trpjeti. Moramo srušiti debeli zid šutnje i srama koji se, kad su  ženska prava u pitanju, ovdje gradi i učvršćuje generacijama. Primjer saborske zastupnice Ivane Ninčević Lesandrić treba poslužiti kao putokaz svim ženama da kod pobačaja u javnim ustanovama imaju pravo tražiti opću anesteziju i da ne pristanu na bolni postupak «naživo» – jer se od njih unaprijed očekuje da trpe.

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *