Oliver Frljić: “Pasivnost u određenim situacijama ravna je zločinu”

Dok sam radila intervju s Oliverom Frljićem, paralelno se događao njegov rad koji nisam mogla istog trena vidjeti. Toga kišnog poslijepodneva našli smo se u kafiću u kojem sam sjedila i s Damirom Urbanom kad smo razgovarali za Storybook, cijelo vrijeme zvonio mu je mobitel, a on je kulturno pitao za dopuštenje može li se javiti i onda davao upute i nešto objašnjavao, nakon čega bi se smireno vratio razgovoru, nastavljajući ondje gdje je stao. Kad sam se vratila u Zagreb toga dana, na internetskim portalima objavljena je vijest o instalaciji na riječkom HNK-u, ovaj put bilo je to lice Bojana Glavaševića i već nam poznati slogan „Heroj, a ne zločinac“ uz njegovu rečenicu „Ja ne mrzim“. Može vam se sviđati ili ne ono što Oliver Frljić radi, ali neosporna je činjenica da je riječko nacionalno kazalište postalo mjesto o kojem se vode polemike. Riječki kazališni djelatnici zamjeraju mu što ih ništa ne pita o tim poduhvatima, a to je i njihovo kazalište. Tvrde da oni ni dosad nisu imali ništa protiv homoseksualaca, Srba ili bilo koje manjine da bi se tako istupalo baš sa zgrade njihova kazališta. U duhu svega ovoga započeli smo razgovor.

Kako se osjećate u Rijeci, s obzirom na sve okolnosti? Pritom mislim na dug od gotovo milijun kuna koji ste pronašli po dolasku, na obilježavanje Dana neovisnosti isticanjem zastave LGBT zajednice na zgradi kazališta i konačno na novu predstavu koju režirate, a zbog koje ste se sukobili sa Slobodanom Šnajderom.

Dobro se osjećam. Volio bih da je financijska situacija u Zajcu malo bolja, ali mislim da se i s obzirom na trenutačne okolnosti može raditi dobar teatar, društveno odgovoran, a to smo kolega Blažević i ja i obećali napraviti kad smo dolazili ovamo. Još čekamo izvješće interne revizije pa ćemo onda znati koliki je točno dug koji smo otkrili, a zatajila nam ga je prethodna uprava. Kad je riječ o zastavi LGBT zajednice, ona je izvješena jer su pripadnici te populacije također naši sugrađani i pripada im vidljivost kao i svim drugim građanima ovoga društva. Pretpostavio sam da će većina heteroseksualne Hrvatske doživjeti to kao provokaciju, ali mislio sam da to nije moj problem.

Što se dogodilo između vas i Slobodana Šnajdera?

Šnajder je počeo postavljati neke vremenske rokove, a ja ne pristajem ni na kakve ucjene, pa ni na one dramskog autora kojeg jako cijenim kao dramskog autora.

Rekli ste da isticanje LGBT zastave nije samo prokazalo homofobnu hrvatsku desnicu, nego i ljevicu. Postoji li u Hrvatskoj ljevica?

Hrvatska ljevica nije nikad bila operirana od homofobije, samo nije to otvoreno pokazivala kao desnica. Pripadnici kazališne zajednice u Hrvatskoj lijeve provinijencije pokazali su da u ovom društvu gotovo nitko nije cijepljen od homofobije. A što se tiče drugog pitanja, sa Šnajderom se sad baš pokazuje da ljevica postoji kao takva dok ne dođe na red pitanje autorskih prava, onda prelazi u polje najrigidnijeg liberalnog kapitalizma. Zanimljivo je da je pitanje autorskih prava potegnuo čovjek koji je dio naslova svog komada posudio od Goethea, a likovi su mu u komadu „Hrvatski Faust“ osobe koje su bile žive, kao Dujšin, Tito Strozzi, Vjeko Afrić, dakle, povijesne ličnosti, a nikakve fiktivne osobe. A isti taj Šnajder je gotovo potpuno zaboravio na autorska prava kad se u ZKM-u postavljao njegov komad “Kamov, smrtopis”, što je rezultiralo i sudskom tužbom autora skladbi koje su u predstavi korištene.

U biltenu u pripremi te predstave pokazali ste kakvo je bilo uprizorenje Sedlarova „Ognjišta“ na temelju djela Mile Budaka u HNK-u, pozivajući se na koncept kazališta koje pamti. Igor Mandić odgovorio vam je da to nije bilo ustaštvo nego glupost.

A onda je dodao: ‘Razlike možda nema, a možda je fina ili velika (po meni, sve desničarsko je glupo, nedarovito i zlo).’ Igor Mandić je prvi pisao o umjetničkoj nekvaliteti Budakovih “Ognjišta” kad je početkom devedesetih napravljen reprint te knjige. Kad je riječ o Sedlaru, njegovim izjavama da ga je zanimala samo literarna vrijednost te knjige, moram reći da netko stvarno treba biti totalni imbecil da za predstavu koja je imala premijeru 12. travnja 1991., znači 50 godina i 2 dana nakon proglašenja NDH, po tekstu doglavnika NDH, kaže da ga tu zanima samo literarna vrijednost. Koketiranje s ustaškom ideologijom je konstanta u Sedlarovu radu.

Snimio: Petar Fabijan

Tu se našla prozvana i Saša Broz, koja je odgovorila na Facebooku na vaše optužbe, što su prenijeli i mediji. Što je, po vama, trebala učiniti Saša Broz?

Ne znam zašto je Saša Broz asistirala u predstavi “Ognjišta”. Nisam ništa rekao o tome, osim što smo pobrojali cijelu ekipu koja je radila na toj predstavi, a tamo je bila Aleksandra Broz, kao i Neva Rošić, Tonko Lonza, Ena Begović, Mia Begović, Matko Raguž. Svi ti ljudi, ako misle da ima ikakve odgovornosti za to što su radili, trebaju tu odgovornost i preuzeti, a ne raditi viceve iz svog sudjelovanja u projektu koji je pokušavao rehabilitirati NDH. Ne znam jeste li vidjeli programsku knjižicu “Ognjišta”? Na zadnjoj stranici je reklama za HDZ. Dakle, HDZ 1991. nije imao problem reklamirati se kroz djelo ustaškog doglavnika. A kad je riječ o Aleksandri Broz i onome što je napisala, to je toliko neartikulirano i neduhovito i pokazuje da dotična i s ove vremenske distance ne vidi nikakav problem u tome što je surađivala s redateljem koji je nakon 50 godina vratio ustaškog ministra na pozornicu zagrebačkog HNK. Postoje i drugi ljudi koji su radili u mandatu Jakova Sedlara, nakon tog famoznog “Ognjišta”, a očito nitko od njih nema problem s tim ili kao što je Dijana Čuljak jednom rekla: to je bilo takvo vrijeme. Sad je, valjda, neko drugačije vrijeme pa se malo drugačije ponašamo.

Principi se ne bi trebali mijenjati sukladno vremenu?

Pa ne mogu ja jedan dan biti rasist, a sutradan se oženiti Afroamerikankom. Mislim da te dvije stvari ne idu zajedno. Ne može se mišljenje mijenjati s petka na subotu!

Možda je u subotu postala moda oženiti Afroamerikanku?

To je moguće, ali kao što se vidi, modu baš i ne pratim.

Gledala sam četiri vaše predstave, a najjači dojam na mene je ostavila „Mrzim istinu“, vaša najosobnija predstava. O njoj ste rekli da gledatelj uvijek tijekom predstave mora preispitivati je li ono što gleda istina.

Da, ako se glavni lik zove Oliver, mama Slađana, tata Dragan, a sestra Marina, govori li to išta o istinitosti ili neistinitosti onoga što gledamo. Sve što je na sceni automatski je fikcija. Pokušao sam to objasniti i svojim roditeljima, u onom trenutku kad postoji glumac koji igra bilo koga, bio njegov lik stvarna ili fikcionalna osoba, to je odmah fikcija. U predstavu je ušlo ono što je preživjelo očnjake vremena. Nikada nisam pretendirao na to da napravim predstavu koja bi bila neka ultimativna istina o mojoj obitelji. Samo sam to razdoblje života uzeo kao polazište. Sjećanje je ionako već jedan proizvod fikcije.

Kako su to mama Slađana i tata Dragan primili?

Tata puno bolje od mame. Mama nakon te predstave nije sa mnom razgovarala šest mjeseci, što donekle i razumijem. Ne znam kako bih ja reagirao u sličnoj situaciji, ali pretpostavljam da im je igra s identitetima najveći problem, to da se likovi na sceni zovu onako kako se oni zovu.

Gledajući tu predstavu imala sam osjećaj da ste vlastitu utrobu izvadili na stol i onda je pred svima trančirali.

Moj scenski alter ego se tu pojavljuje u nekoliko funkcija, on je jedan od likova, redatelj je te predstave, ali on sebe označava i kao glumca koji igra lik i kao redatelja predstave, drugi likovi mu kao autoru i redatelju postavljaju pitanja i bune se. Moja mama kao scenski lik postavi pitanje: kako nas prikazuješ, ispadamo najgori roditelji na svijetu? Onda Filip Križan, koji igra Olivera Frljića, kaže da on nije napisao taj tekst, on je samo glumac koji igra u toj predstavi i da ne bi bio na sceni s njima da je redatelj te predstave. Dakle, kroz igru fikcije i stvarnosti, koja je opet fikcija, pomiješani su ti elementi. Postoji puno mehanizama koji pomažu gledatelju da shvati kako ova predstava nije isječak iz života, nego scenski konstrukt.

Snimio: Petar Fabijan

Vratila bih se naslovu komada “Mrzim istinu”. U koju god sredinu dođete raditi, saspete im njihovu istinu u lice. Nije li normalno da vas onda mrze?

‘A što je istina’, zapita Poncije Pilat. Nietszche kaže da je istina pokretna vojska metafora. Istina je stvar društvenog konsenzusa. Dosta je dugo istina bila da je Zemlja ravna ploča. Onda je istina postala to da je Zemlja središte svemira. Što je istina jedne obitelji? Kad je riječ o događajima koje sam tamo pokušao inscenirati, postoje četiri rakursa iz kojih je sve to moguće gledati i naravno da mi kao obitelj, kao i sve obitelji koje su sretne ili nesretne, ne možemo napraviti konsenzus o tome što se dogodilo. Netko se ne može sjetiti nečega uopće, netko kaže to nije tako, nekome je sve to jako pretjerano.

Da im predstavom pokažete ono što im niste mogli reći?

Ta je predstava nastala zato što se o tim stvarima nije nikad moglo razgovarati. A ja radim takav posao da ne stignem voditi dijalog sam sa sobom. Imam ljude na sceni s kojima kreiram scene i dijaloge koji se u stvarnosti nikad ne bi mogli dogoditi.

Vaš opis reakcija u obitelji na to što ste dali kao svoju istinu, može se transponirati i na reakcije sredina u koje dođete, bilo da radite u Beogradu predstavu o ubojstvu Zorana Đinđića ili u Rijeci predstavu o Aleksandri Zec. Jedni tvrde da nije bilo tako, drugi da je to sve pretjerano, a postoje i oni koji tvrde da je obitelj Aleksandre Zec dobila visoku odštetu koju mnoge hrvatske obitelji nisu dobile.

Ja bih na to samo postavio pitanje je li tu riječ o tome tko je dobio odštetu ili o tome da su tri osobe ubijene? Mislim da nema tog novaca koji može nadoknaditi smrt bilo koje osobe, a kad je riječ o Aleksandri Zec, tu je hrvatsko pravosuđe napravilo sve da se zataška ubojstvo i oslobode ubojice od kojih su neki i danas živi. Mislim da je strašno živjeti u društvu gdje ljudi, za koje znaš da postoje materijalni dokazi da su nekog ubili i njihova priznanja, šeću okolo slobodni. Na kraju predstave četiri djevojčice razgovaraju s mrtvom Aleksandrom Zec i pitaju se bi li se netko od njih mogao pojaviti na toj predstavi u gledalištu, pa onda pogledaju u publiku koja je po meni također odgovorna zbog svoje pasivnosti. Pasivnost u određenim situacijama je ravna zločinu.

Možda mrzimo istinu do te mjere da ju je lakše poricati.

Sve male frustirane nacije, kao Hrvati ili njihovi susjedi Srbi, mrze svoju istinu.

Vaši neprijatelji vole isticati Poljsku…

Da, katolička Poljska glavni je argument onima koji žele diskvalificirati moj rad.

Idemo demistificirati što se dogodilo s “Nebožanskom komedijom u Krakowu”, zašto predstava nije izvedena?

Isključivo zbog kukavičluka direktora Starog kazališta koji je jedan kriptofašist i uplašio se za svoju fotelju. Riječ je o čovjeku koji je dva puta zabranio predstavu, prvi put nakon podrške Ministarstva kulture Poljske, rekao je da predstava ipak ide, a onda nakon pritisaka desničarskog tiska odlučio je da ipak ne ide. Ono čime se predstava bavila je poljski antisemitizam. Krenula je od “Nebožanske komedije”, što je inače lektirni naslov u Poljskoj. U prvom čitanju detektirao sam u tekstu jedan eksplicitan antisemitski sloj. Pitao sam glumce što misle o tome. Neki su rekli da je to u ono vrijeme bilo normalno, taj tip diskursa. Rekao sam da se u međuvremenu dogodio Holokaust i još štošta te da ovaj kanonski tekst poljske književnosti moramo čitati iz tog iskustva. Otkrio sam i priču o Jedwabneu, selu u kojem su 1941. Poljaci pobili svoje židovske sugrađane. Mislim da je scenski jezik bio nešto što je i dijelu glumaca tog teatra, a i direktoru, bila nepoznanica iako je riječ o postupcima koji su odavno institucionalizirani. Zanimljivo je da je predstavu, koja nije odigrana, većina vodećih kazališnih kritičara i teatrologa proglasila događajem godine u Poljskoj. Nakon toga smo u Varšavi u Institutu za teatar imali okrugli stol, gdje su došli najznačajniji ljudi poljskog teatra i govorili o predstavi koja nije izvedena, a izazvala je najveće potrese u poljskom kazalištu u posljednjih dvadesetak godina. Cijeli jedan broj poljskog kazališnog časopisa Didaskalija objavio je transkripte tog razgovora.

Ispada da i Poljaci mrze svoju istinu. Možete li reći da onda u nas stvari ne stoje tako loše? “Aleksandra Zec” ipak je postavljena u Rijeci.

Možemo se uvijek tješiti da postoje zemlje u svijetu koje imaju puno lošije demokratske standarde nego Hrvatska. Pitanje je zašto se predstava “Aleksandra Zec” nije mogla postaviti u Zagrebu. Odustao sam od te mogućnosti u Gavelli, jer mi je bilo neprihvatljivo da radim u kazalištu koje po diktatu zagrebačkoga gradonačelnika provodi cenzuru zbog pritisaka jedne katoličke udruge.

Kako se nosite s opsesivnom mržnjom koju izazivate? Ne vole vas čak ni oni koji u životu nisu bili u kazalištu.

Postoji ta neka bolesna fiksacija određenih ljudi prema meni, ali ostavljam stručnijim da kažu što je u njezinim korijenima. Dobro se nosim s tim. Ponekad se čovjek osjeti vrlo usamljenim u svemu ovome, ali bože moj, sam sam birao da radim upravo ovo što radim i način na koji to radim. Najjadnije mi je što većina mržnje na ovim prostorima nema hrabrosti nastupati pod svojim punim imenom i prezimenom.
Book: U predstavi „Jazavac“, u međuscenama, rekli ste puno o tome što mislite o hrvatskom glumištu…
Hrvatsko glumište je prazan pojam koji se prigodno kači na sve i svašta, ali ponajviše na jednu heterogenu gomilu koja nema ni estetski ni politički profil, nego s jednakom spremnošću daje potpise za generala Gotovinu ili glumi u hrvatsko-srpskim koprodukcijama. Dominantan oblik artikulacije tog i takvoga glumišta je trač.

Ovo me sad podsjetilo na Tomićev tekst o glumcima koji u kafiću Gavelle nalakćeni na šank ismijavaju Šerbedžiju i njegove uloge ruskih mafijaša…

Kad smo već kod Rade Šerbedžije, tijekom rada na novoj predstavi pogledao sam ponovo “Spiku na spiku” u kojoj je novoizabrani ravnatelj dramskog kazališta Gavella Boris Svrtan rigao svoj šovinizam prema Šerbedžiji, i to u vrijeme kad je Šerbedžiju to moglo koštati glave. Svrtan je tamo za zabavu i huškanje narodnih masa ponovio notornu laž da je Rade snimao film “Dezerter” u Vukovaru. Pritom je zaboravio da ga je upravo Šerbedžija spremao za prijemni ispit na Akademiji dramskih umjetnosti. To možda najbolje govori o tome kakvo je i što je hrvatsko glumište.

Možete raditi samo s glumcima koji mogu iznijeti politički stav…

Radio sam s različitim glumcima. Od politički itekako osviještenih do onih kojima je fora raditi sa mnom iako, zapravo, bazično ne razumiju ono što radim. Meni je kvalitetan glumac onaj koji ima artikuliran stav o društvu u kojem živi. Evo vam primjer Nebojše Glogovca, kažu da je on sjajan glumac. Pa kako tako sjajan glumac može igrati Dražu Mihajlovića u “Ravnoj gori” i sudjelovati u rehabilitaciji četničkog pokreta? Ili svi oni glumci koji su igrali u Sedlarovu “Četveroredu”? Kako jedan glumac koji drži do svoga glumačkog integriteta može igrati u tome? Po čemu je on dobar?

Vi onda negirate i Emira Kusturicu ili Leni Riefenstahl kao umjetnike…

Mogu li ja negirati kontekst u kojem su nastali filmovi Leni Riefenstahl? Mogu li to gledati isključivo kroz njezin filmski jezik? S Kusturicom je situacija vrlo slična, sve što govori i radi u posljednje vrijeme može li se gledati odvojeno od njegovih filmova?

Koliku težinu kazalište ima danas u usporedni s televizijom kao medijem?

Pa sve ovo što sada radim u Rijeci pokušaj je šire komunikacije s publikom.

Kazalište je i zastava na kazalištu?

Shakespeare je rekao da je cijeli svijet pozornica i ne razumijem zašto barem to nismo usvojili do sada. Po meni je dobra predstava ona koja proizvodi konkretne društvene učinke. Ako smo mi tom zastavom uspjeli mobilizirati cijelu Hrvatsku i prokazati homofobiju većine građana ovog društva, ne mogu zamisliti bolji teatar od toga.

Intervju napravljen za Storybook.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *