Ovisnike ne treba definirati samo preko ovisnosti

Ovih smo dana vidjeli kako su poznatom skladatelju i glazbeniku, u brojnim medijskim napisima, ozbiljno narušena ljudska prava. Uzalud nam GDPR, zaštita osobnih podataka i privatnosti, uljudni korporativni upiti o tome smiju li nam poslati mail, ako se bolesnom čovjeku u pratnji pravosudnih policajaca koji sjedi na stubištu pred bolnicom može dogoditi da, bez pristanka i odobrenja, takav osvane pred očima javnosti – koja nema benefit od te informacije. 
Bez obzira što se u javnosti već dugo ne pojavljuje zbog svog rada, nego zbog skandala i problema koji su ga nadrasli i s kojima se teško nosi, pa ga predstavljaju kao kriminalca, ovisnika i zlostavljača, ne postoji način da se ponište pjesme koje je napisao i koje, kad je on u pitanju, jedino želim imati na umu.
Postoje knjige koje vam promijene pogled na život i učine vas boljim ljudima. Jedna takva u mom slučaju je bila «Identitet i nasilje – Iluzija sudbine» velikog indijskog ekonomista i teoretičara Amartye Sena, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomske znanosti 1998. godine. U toj knjizi dovodi u vezu identitet s nasiljem, pa pojašnjava kako svaki čovjek posjeduje višestruke identitete. Ljudi su kompleksna bića, nipošto nisu jednodimenzionalni, ne mogu se svesti samo na religiju kojoj pripadaju ili primjerice naciju. Tako jedna osoba može biti Hrvat, katolik, računovođa, filatelist, ljubitelj jazza, dobrovoljni davatelj krvi i virtuoz na gitari. 
U kriznim vremenima ljudi sebe svode samo na jednu dimenziju identiteta, a to je obično vjera ili nacija. Amartya Sen je kao dječak proživio traumu, kad je u vrijeme velikih sukoba Hindusa i Muslimana, svjedočio smrti muslimanskog nadničara Kadera Mie, koji je ranjen utrčao u vrt njegove kuće tražeći pomoć i malo vode. Njegov je otac umirućeg otpravio u bolnicu, a Amartya je ostao zauvijek obilježen iskustvom koje mu je nametnulo brojna pitanja. Kako je moguće da su ljudi u siječnju, šest mjeseci prije krvavih sukoba živjeli u miru, a već u srpnju su Hindusi do smrti izboli čovjeka zbog njegove pripadnosti drugoj vjeri?
Gledajući sebe i druge kroz prizmu vjere ili nacije, ljudi ulaze u neprijateljstva i ratove. No, ako druge ljude gledate kroz bilo koji drugi identitet koji posjeduju, između vas će se pojaviti osjećaji bliskosti, razumijevanja i prijateljstva. Izrasli na međusobnim sličnostima, ti identiteti će vas povezivati. Tako će ljubitelj jazza iz Slovenije s hrvatskim ili srpskim ljubiteljem jazza pronaći puno toga zajedničkog i, svide li se jedan drugome, pronaći će podlogu za prijateljstvo. Pronađu li još da sviraju gitare, onda će možda sjesti i zasvirati. Sve ono što je karakteristično za njih kao ljude, što ih čini bliskima i daje im osnovu da se razumiju i druže pasti će u vodu svedu li se samo na jednu osnovu – da su po nacionalnosti Hrvat, Slovenac i Srbin. 
Kada netko uobliči u riječi ono što sami mislite ili ste proživjeli, ali se ne biste tako umjeli izraziti – dobijete privilegiju koju daje čitanje. No, nisu samo ratna vremena, neugode i strahovi, politička previranja ili borba za neovisnost neke zemlje situacije u kojima ljudi svedu sebe ili drugoga na jednu dimenziju i tako započnu vršiti nasilje.
U mirnodopsko vrijeme zamjena za rat su nogometne utakmice. Na njima ljudi razbijaju glave jedni drugima, jer jedino što za vrijeme i poslije utakmice vide u drugom čovjeku jest za koga navija. Čim se reducira višestrukost ljudskih identiteta, dobiva se podloga za primitivnu agresiju i mržnju.
Postoji još jedna vrsta identiteta koja se čovjeku agresivno nalijepi s ciljem da ga svede samo na tu dimenziju. To je identitet ovisnika.
Ljudi se dijele na one kojima su Goran Bare, Dino Dvornik, Margita Stefanović ili Milan Mladenović samo ovisnici, i na one koji ih cijene po njihovim djelima, koja nisu proizašla iz opijata. Heroin i alkohol ne umiju pisati pjesme, to rade ljudi blagoslovljeni talentom.
U Hrvatskoj je blizu 5% stanovništva zahvaćeno alkoholizmom, što dovodi do brojke od gotovo 200 000 alkoholičara, a još 50 000 je onih koji povremeno posežu za drogom. Samo heroinskih ovisnika imamo otprilike 15 000. Pomnožite to s članovima obitelji, pa će vam biti jasno da oko nas više od pola milijuna ljudi vodi borbu s nekom vrstom ovisnosti koja snažno utječe na njihove živote. 
Alkoholizam i druge ovisnosti su bolesti, nepravedno je bilo kojeg čovjeka gledati kroz njegovu bolest, dati mu etiketu, svesti ga na dijagnozu, pričati o njemu isključivo u terminima koji ga ograničavaju prema tom uskom i skliskom terenu, pa onda moralizirati nad njegovim postupcima, dok istovremeno tone i pada.
U obiteljima ovisnika često dolazi do svađa i nasilja zbog problema vezanih uz ovisnost.
Evo što je slavni hrvatski psihijatar Vlado Jukić pisao na temu alkoholizma: «To je obiteljski problem. Oba su partnera u pravilu sudjelovala u stvaranju najprije stila života s alkoholom, a kasnije u nastanku i razvoju bolesti – alkoholizma. Zbog nastalog poremećaja jednog partnera obično nazivaju «mokri», a drugog «suhi» alkoholičar.»
U Americi su za ovu pojavu skovali termin «codependency», koji znači suovisnost. Otkrivena je kad su u klubovima liječenih alkoholičara radili obiteljske terapije, u koje su bili uključeni partneri i djeca.
Općepoznata je stvar da se žene uporno vraćaju u te veze, koje su dugoročno za njih pogubne. Crno – bijeli pogled na stvar, po kojem žrtva nasilje trpi samo zbog toga što nema kud, površan je i promašen. Stvar je kompleksna, psihološke je prirode, svaka priča ima svoje objašnjenje i pozadinu.
Svojevremeno je Vesna Andrijević Matovac, sveučilišna profesorica i žena goleme energije, kad je oboljela od karcinoma prepoznala da u našoj zemlji žene oboljele od karcinoma nemaju gdje dobiti psihološku pomoć. I sama je oboljela od te teške bolesti, pa je shvatila da bi rješenje bilo u otvaranju savjetovališta za oboljele žene. 
Što se alkoholizma tiče, tu smo otišli puno dalje, još od Vladimira Hudolina postoje programi liječenja alkoholičara i njihovih obitelji, kao i službe za prevenciju ovisnosti.
Ono što često čujem od oboljelih žena je rečenica:»U udruzi se osjećam sigurno, jer dobivam razumijevanje. Konačno mi nitko ne sudi.»
Ljudi su takvi, mogu zazirati i osuđivati bolesne od karcinoma – kako onda ne bi osuđivali one koji su pokleknuli pred nekom od ovisnosti.
Bilo bi dobro da o drugim ljudima počnemo razmišljati kroz međusobne sličnosti. Uvjerena sam da svatko od nas poznaje nekoga do koga mu je stalo, a tko ima problem s alkoholom, drogom ili kockom. Stalo mu je jer ga ne vidi isključivo kroz ovisnost, nego ostale dimenzije njegove osobnosti i identiteta.

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *