Ovisnost o shoppingu: kupovina kao bijeg

Jednom davno s poznanicom sam u Italiji otišla u šoping. Hodale smo gradom, zaustavljale se pokraj izloga, u to vrijeme mogu reći da sam doista uživala u ritualu. Ulazak u dućan izazivao je uzbuđenje, bilo je zabavno razgledavati ponudu u potrazi za svojim brojem, slijedio je odlazak u kabinu u čijem se ogledalu fantazija susretala s realnošću, a mi bolje razaznavale koja je cijena u pitanju. Radovala sam se kupnji, ali jednako sam uživala u odlasku u restoran, dobroj hrani, čaši vina, pogledu na prolaznike. Moja se poznanica, međutim, ponašala kao da ima misiju. Nije osjećala glad, iako smo prepješačile kilometre, samo joj je bilo važno imati bocu vode u torbi. Imala je popis stvari koje mora kupiti. Na kraju dana imala je tri vrećice pune odjeće. U njima nije bilo niti jedne stvari s popisa. Izraz njezina lica dok je odlučivala hoće li kupiti pojedini komad bio je ekstatičan, toliku pozornost i fokusiranost kod nje dotad nisam primijetila. Nakon što je kupila nekoliko stvari diskretno sam je upozorila na iznos. Potrošila je nekoliko svojih mjesečnih plaća, ali odmahnula je rukom. Sad je tu, tko zna kad će opet biti. Bila je poprilično starija od mene, ali kako je vrijeme prolazilo, ona je bila sve poletnija.
Ovo je posljednji put da s njom idem u kupnju, mislila sam, bojeći se izgovoriti da sam opet gladna.
Kad smo došle kući i konačno sjele, po prvi put toga dana izgledala je umorno. U rukama je držala račune.
«Znaš li koliko sam potrošila?»-upitala me.
«Ne, ali čini mi se da si se zaigrala.»-rekla sam.
«Ali, pogledaj kakve lijepe komade si kupila. Hoćeš li ih izvaditi da ih još jednom vidimo?»- brzo sam dodala da je utješim.
Izvadila je jedne hlače.
«Šta mi je bilo da ih kupim? Zašto me nisi zaustavila? Grozne su!»-ljutito je rekla vraćajući ih brzo u vrećicu.
Zgranuto sam je gledala. Ni traga zadovoljstvu, svu odjeću je iskritizirala, ništa joj se nije sviđalo osim jedne haljine, koju je kupila na moj nagovor.
«Što misliš, hoće li mi uspjeti da ovu odjeću sutra vratim? Zadržala bih samo haljinu. »-turobno me upitala.
Bio je to moj prvi susret s kompulzivnim kupovanjem ovisničkog tipa. Moja je poznanica taj problem riješila nekoliko godina kasnije, tako što je uzela škare i izrezala kreditne kartice. Prebacila se na vježbanje, jeftiniju i zdraviju ovisnost. Došla je era internet kupovanja i donijela nam neslućene mogućnosti.
Kupovina može biti impulzivna i kompulzivna. Rijetko je namjenska, u kojoj se kupuje ono što nam je doista potrebno.
Kupovina je postala način kojim se oslobađamo stresa, bježimo od negativnih emocija, dokazujemo status, uvjeravamo sebe da ćemo nakon kupnje određene stvari biti prihvatljiviji, pametniji, poželjniji, porasti u svojim i tuđim očima, upravo to nam bjesomučno poručuju razne marketinške kampanje od kojih ne možemo pobjeći.
Impulzivno kupujemo kada hodamo ulicom, u izlogu vidimo haljinu iz naših snova, uopće toga dana nismo planirali nešto kupiti, ali uđemo i kupimo tu haljinu bez puno razmišljanja.
Kompulzivno kupovanje radi se planski, s ciljem da se izbjegne osjećaj jake anksioznosti. To je činila moja poznanica iz priče. Kompulzivno kupovanje dovodi do financijskog uništenja, svađa u obitelji, emocionalne preplavljenosti. Osoba često na kraju procesa kupnje o kojem je tjednima razmišljala, pomno ga isplanirala i bila fokusirana na taj događaj, osjeća sram, razočarana je i ljuta na samu sebe. Kompulzivno kupovina je poremećaj u ponašanju i vrlo je slično kockanju, pa se osoba nastoji riješiti stresa, tjeskobe i srama tako što intenzivno planira novu kupovinu. Često su im ormari puni odjeće koju nikada nisu obukli.
Otkako više ne treba sjedati u automobile i dugo putovati kako bi kupili štogod želimo, jer nas od stvari za kojima žudimo dijeli samo nekoliko klikova postalo je jednostavnije razviti ovisnost o kupovini.
«Na internet kupovinu navukla sam se za vrijeme trudnoće.» -kaže mi prijateljica čije je dijete staro tri godine.
«Do tada sam uživala u kupovini po dućanima i dobro kontrolirala što i kako kupujem. U trudnoći se ne možeš jednako kao ranije kretati po dućanima, brže se umoriš i osjećaš se neprikladno, pa sam s kauča počela razgledavati dućane na internetu. I zaprepastila se koliko je sve jednostavnije. Lakše možeš kupiti odjeću u koju uopće ne možeš stati, tješeći se da će te to motivirati za mršavljenje nakon trudnoće. Onda uvidiš kako narudžba brzo dođe na tvoja vrata, probaš sve bez stresa u miru svog doma, odjeća miriše drugačije nego ona u dućanima. Nije toliko isprobavana i nošena, osobito ako je isključivo dostupna na internetu. Moj muž kupuje samo preko interneta, ali gotovo sve što kupi – vrati.»
Za ovu vrstu postoji i naziv, «bulimic shopper». Kao što bulimična osoba povraća hranu nakon prejedanja, bulimic shopper vraća odjeću nakon prekomjernog kupovanja onoga što mu ne treba.
On tvrdi da ne uživa u kupovini koliko u mogućnosti da danas može naručiti i dobiti štogod poželi, a odrastao je u sustavu u kojem je ponuda bila vrlo skučena.
«U čemu uživaš više, u trenutku kada klikneš potvrdu kupnje ili u času kada dostava pozvoni na tvoja vrata, noseći paket s odjećom?» -upitala sam prijateljicu.
«Pa, više me uzbuđuje sama kupnja.»-rekla je.
Sad možete bolje razumjeti kockara koji više uživa u kockanju, nego u novcu kojeg ponekad zna dobiti na kocki.
Ovo ne znači da moja prijateljica i njen suprug imaju razvijenu ovisnost o kupovini, nego da je područje na kojem se krećemo po bespućima interneta sklisko za sve koji imaju probleme s granicama i teško kontroliraju osjećaje frustracije. No, ako postoji stvarni problem, teško ga je prepoznati, jer kupovina je nešto što svi rade, legalna je, potiču nas na nju svakodnevno, jednako kao što je od svih ovisnosti najteže prepoznati onu kockarsku. Usput, jeste li uočili kako je društveni poziv na borbu protiv kocke vrlo slabašan, kao da ne postoji?
U svijetu postoje «Shopaholics Anonymous», grupe podrške onima koji se bore s ovisnošću o kupnji. Postoje ljudi koji trofejno kupuju, uvijek love savršen proizvod, oni koji kupuju samo zato što je nešto na sniženju, oni koji skupljaju različite boje istog proizvoda i ne mogu se smiriti dok ih nemaju sve. Nedavno je moja fb prijateljica duhovito primijetila kako je na online rasprodaji kupila samo stvari koje nisu bile na rasprodaji. Ovisnima o kupnji čini nas osjećaj koji imamo dok kupujemo, oslobađaju se hormoni zadovoljstva, to želimo ponovo iskusiti. Upravo su završile rasprodaje, ultimativni izazov svijeta u kojem živimo upućen našoj slabosti za kupovanjem. Možda je vrijeme koje dolazi pogodno da zvijer, bar na kratko, stavimo pod kontrolu.

Fotografija/Photo: © Andres Rodriguez / Dreamstime

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *