Sva moć empatije

Hrvatska se još uvijek oporavlja od ubojstva Kristine Krupljan, devetnaestogodišnje djevojke koju je bivši dečko usmrtio zadavši joj 88 uboda nožem. Navikli smo na strašne vijesti koje su nam servirane svakodnevno, na pljačke i ubojstva, silovanja i pedofilske napade na bespomoćnu djecu. Pomalo smo oguglali na strahote, svijet je okrutno mjesto rezoniramo kako bi se smirili, takve će se stvari uvijek događati. Da bismo sačuvali unutarnji mir tragedije letimično pogledamo, zaobilazimo ih i preskačemo. Od očiju i osmijeha Kristine Krupljan ipak se nije moglo pobjeći.

Smrt te djevojke uzdrmala je svako normalno ljudsko biće. Razmišljali smo o njenoj mladosti, neproživljenom životu, djetetu koje je nosila i koje nije dobilo priliku da se rodi. Obuzimala nas je jeza od pomisli na posljednje trenutke njezina života. Dogodio se kolektivni val sućuti nad žrtvom koji se pretvorio u golem osjećaj nemoći i rezultirao jakim gnjevom prema ubojici, koji je ovih dana nepravomoćno osuđen. Ono što nas je zastrašilo, prenerazilo i učinilo slabima na djevojku koju nismo nikada upoznali nevjerojatan je izostanak empatije koju je pokazao njen egzekutor – s kojim je bila u «ljubavnoj vezi».

Usta su nam puna ljubavi. Prostituiramo tu riječ na svakom koraku, kunemo se u nju i za nju živimo, ljubav nam je pokretač, smisao i razlog. Zbog ljubavi navodno ubijamo. Što je više spominjemo, manja je mogućnost da je stvarno ima, a veća da smo njome opsjednuti, baš zbog toga jer ju je teško naći. Malo je onih koji posjeduju svijest kako bez empatije nema ljubavi.

Citirat ću jednog od vodećih umova psihologije, Heinza Kohuta, koji kaže da je empatija kapacitet osobe da se uživi u misli i osjećaje druge osobe. Mogućnost. Privremeno uživljavanje. Druga osoba. To su osnovni sastojci empatije. Ne radi se o tome da smo nešto proživjeli, pa točno znamo kako se drugi osjeća. Radi se o ljudskoj osobini koja je fenomenalna, veličanstvena i iznimna zbog toga što se putem empatije možemo povezati i suosjećati s nekim tko proživljava iskustva koja su nam nepoznata. Ona nam daje sposobnost stavljanja vlastitih potreba na stranu i razmišljanja o osjećajima drugih. To je jedna od najvažnijih ljudskih karakteristika koja predstavlja osnovu stvaranja morala.

Kada imamo empatiju u stanju smo kontrolirati svoje nagone, osobito agresiju.

Kapacitet za empatiju počinje se razvijati u djetetu između 18. i 24. mjeseca života, ako je do tada sve išlo  normalno u njegovom razvoju. Kako majka razvija empatijski odnos s djetetom? Tako što je empatijski usklađena s njim. Gleda ga, komunicira, pruža mu zrcaljenje, ogledanje i važnost u svojim očima. Pokušava odgovarati na djetetove potrebe, ali ga pritom ponekad frustira, tek toliko da ipak poželi sazrijeti i odrasti, inače bi zauvijek ostalo slatko, neodgovorno i egocentrično biće.

Empatija je potrebna u svim ljudskim odnosima, ali naročito je važna  na relaciji roditelj – dijete. Ukoliko dijete nije dobilo empatiju od roditelja, neće je kasnije imati za druge. Neće se u dovoljnoj mjeri razviti zrcalni neuroni u mozgu koji su povezani s razvojem empatije. Osobe s antisocijalnim poremećajima ličnosti, takozvani psihopati, nemaju ih razvijene niti osjećaju empatiju. Međutim, ukoliko majka počne pokazivati nešto što se zove prejaka empatija, pa pogoduje i ugađa svim djetetovim zahtjevima, primjerice ne može podnijeti njegov plač – ne radi se više o empatiji. Takav odnos prerasta u patologiju.

Imala sam priliku razgovarati s brojnim ženama duboko razočaranima u svoju djecu. Priča je stereotipna i otprilike ovakva: majka je obožavala svog sina ili kćer. Pružila je sve što je mogla, pa i više od toga. Nije govorila da nešto ne može ili neće čak ni kad je bila premorena. Sin je odrastao, oženio se, dobio djecu. I dalje traži njene savjete, pomoć i rješenja. I onda se dogodi teška bolest.

Ona više nema snagu čuvati unuke, kuhati za njegovu obitelj, nositi se s njegovim problemima. No, on nije navikao da ona nešto ne može. Odnos je oduvijek postavljen tako, dapače, sama ga je oblikovala.

Što sada hoće? Malo je bolesna. Nije to ništa, brzo će proći.

Majka pritom ide na kemoterapije jer boluje od karcinoma i fizički je iscrpljena. I dalje rinta za svoju djecu, iako osjeća da je na kraju snaga. U sebi slaže rečenice kojima će im to konačno objasniti, istovremeno se nadajući da će pasti i da će je Hitna pomoć odvesti iz topline obiteljskog doma. Ovakve spoznaje veći su poraz od saznanja da imate tešku bolest.

Svaka majka koji je omogućila razvoj empatije kod svog djeteta napravila je izuzetan posao.

Ona koja nije dopustila uvid u činjenicu da je ljudsko biće, i sama ponekad slaba ili odlučila da naprosto nešto ne želi učiniti – pretjeranim je ugađanjem stvorila osobu koja će se prije ili kasnije okrenuti protiv nje.

Najčešće u trenutku kada joj bude teško.

Osobe koje pate od narcističkog poremećaja ličnosti pate od nedostatka empatije.

Taj poremećaj, o kojem ste mogli čitati u Crnoj kronici ovih dana, ima korijen u djetetovoj reakciji na roditelja, a ne u snažnim traumatskim događajima u ranom djetinjstvu. Ponovo sam citirala Kohuta, kao jednog od najvećih stručnjaka kad su u pitanju narcisi.

Živimo u društvu koje vapi za empatijom, nikada je nije bilo manje, zato što je ovo era koja generira i potiče narcizam. On se ogleda u nedostatku morala, u grabežljivosti i pretjeranoj želji za publicitetom, kompetitivnosti i rivalstvu, ogromnoj zavisti i nekontroliranoj ljubomori na svim razinama društva, u neodgovornosti i nedostatku kajanja.

Živimo u apsurdnom društvu u kojem se Crkva, koja bi trebala biti nositelj duhovnosti, empatije, moralne i duhovne odgovornosti  bavi politikom iskazujući otvoreni prezir prema ženskom rodu. A politika  na ovim prostorima nikada nije uključivala empatiju u svoj modus operandi.

Empatija nije isto što i solidarnost,. Solidarnost se pojavila u trenutku kada se čitava zemlja udružila prikupiti novac za liječenje bolesne djevojčice Nore Šitum, a onda su se pojavili ljudi s nedostatkom empatije i potrošili taj novac za svoje potrebe.

Svatko od nas može utjecati jedino na procese u vlastitom životu. Možda ne možemo mijenjati institiucije, ali ono što možemo birati i mijenjati jesu prijatelji i ljudi s kojima ulazimo u veze.

Ukoliko ste često s nekim tko ne suosjeća kada vam je teško, ne želi čuti za vaše probleme, kad ste tužni postaje nervozan, a vi ga onda tješite i slušate o njegovim problemima  – prilično je izvjesno da imate posla s osobom koja nema empatiju. Nesposobna je za ljubav, koliko god se u nju zaklinje. Da je to znala prepoznati Kristina bi danas možda bila živa.

 

 

Svidjela vam se ova kolumna? Posljednju pročitajte u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *