Prekid treba odbolovati

Prekid veze ili braka jedno je od bolnijih iskustava u životu. Ako ste poznata osoba, stvar je dodatno komplicirana jer u situaciji kad biste samo željeli sjediti na kauču i jesti Domaćice, na mobitel vam stižu poruke u kojima vas mole za izjavu u povodu recentnog ljubavnog brodoloma. Pitaju vas možete li ukratko reći što se dogodilo.

Početak ljubavi je možda moguće opisati u kratkim crtama, ali raskidi su nešto sasvim drugo. To su drame u tri čina. Raskid se može prepričavati satima, s osjećajem da je neki dio još uvijek nerasvijetljen i nedorečen. I dok u tišini svoje tjeskobne duše pokušavate složiti objašnjenje za užu obitelj i prijatelje, na portalima izlaze vaše fotografije i naslovi – a vi biste se najradije zavukli u crnu rupu dok netko nov ne bude “na tapeti”.

Osjećaj koji prati svaki raskid bolan je i težak. Ime mu je sram.

A sve je počelo tako lijepo. Svi su bili sretni zbog vaše veze, novine su objavljivale vaše fotografije, a vi ste se na to smješkali –  jer volite se, pa što? Izlazili ste zajedno na premijere, odlazili na otvorenja izložbi i okačili ste neku fotografiju na društvenim mrežama jer ste oboje baš dobro ispali iz tog kuta.

Svi koji imamo profil na nekoj od društvenih mreža, kamo smo stavili zajedničku fotografiju s partnerom, tog smo se trenutka odrekli vlastite privatnosti. S fotografijama djece, zajedničkih putovanja i obiteljskih proslava – naš privatni život prestaje biti nešto što se zbiva između četiri zida i završava na fotografijama u albumima koje ćemo listati u starosti. Vrijeme privatnosti je nestalo zajedno s tim albumima. Anonimni su ljudi, jednako kao i javne osobe, odlučili dijeliti sadržaj vlastitog života s ostatkom svijeta. Izjasnili su se da je njihov život i sve ono što stavljaju na te profile sadržaj koji svatko može preuzeti i negdje drugdje objaviti. No s privatnošću se usput zagubila istina.

Zašto nam tako teško pada kad nas netko pita jesmo li još u vezi – kad već duže vrijeme nismo viđeni zajedno na Facebooku ili na nekom javnom događanju? Jer, sreću s početka smo dijelili sa svima, a gorčina kraja pripada samo nama.

Na društvenim mrežama kreiramo i prihvaćamo sadržaj koji je, ispod površine, vrijedan divljenja. Instagram je sazdan od fotografija života kakav bismo željeli živjeti. Na Facebooku se vode rasprave o koječemu, ali još se uvijek šalje slika o našim intelektualnim i životnim dometima, najljepšim trenucima ili stvarima na kojima nam netko samo može čestitati. Postoje i oni koji svojim postovima šalju specifičnu poruku.

Ja sam majka. Moj život je dobio novi smisao.  Ja kuham. Ja putujem i trčim. Ja pišem knjige. Ja imam puno prijatelja. Ja stalno izlazim i dobro izgledam. Ja sam jako pametna i duhovita pa ne stavljam fotografije nego komentare. I sve je djelomično tako. A kad je istina djelomična, onda je i nepouzdana. Zbog čega je teško reći da nam nije dobro osim ako smo bolesni, ili da se dogodio smrtni slučaj, što je ipak viša sila? Možda zato što mislimo da to nikog ne zanima.

Okruženi tolikim uspješnim i sretnim životima, teže se nosimo s vlastitim porazom. Možda je stoga teško izgovoriti: “Da, nismo više skupa. Sama sam i teško mi je”, jer biti sam je činjenično stanje koje se ne može prikriti. Osjećaje, pak, možemo prikrivati, negirati ih i potiskivati do kraja života.

Ljudi se u teškim trenucima odjednom sjete da žele čuvati svoju privatnost. Neki dan sam srela čovjeka koji se upravo razveo. S bivšom ima dijete. Znam koliko je zaljubljen i ponosan bio na početku braka pa sam ga upitala: “Jesi li dobro?” Nasmijao se i rekao: “Sad me svi to pitaju, a mi smo se razišli prije ljeta. Ja sam to već zaboravio.” Iselio se iz zajedničkog stana, više ne živi sa svojom curicom i on je to već zaboravio?

Shvatila sam da mu je stvarno teško kad do te mjere negira vlastitu tugu. Živimo u vremenu u kojem je tuga postala neprikladan osjećaj. Bol i tjeskoba se prikrivaju. Ako ste puni bijesa i frustracije, donekle je lakše. Možete ih izbaciti iz sebe kroz političke statuse i komentare ili otići na nogometnu utakmicu pa tamo urlati bez prestanka. No ispod velikog bijesa leži tuga s kojom se mnogi od nas boje suočiti i povezati. Dopustiti joj da izađe i preplavi nam tijela.

Često čujem ljude koji kažu kako su se u stanju rasplakati na neki film, ili još češće, na određene pjesme. To je jedan od znakova da osoba nije osvijestila vlastitu tugu. Cijelo je današnje društvo kreirano na pokušaju da ljudima olakša bijeg od teških osjećaja. Hodamo kroz život nesvjesni toga da smo emocionalni poluinvalidi. Uvjeravamo se da smo sretni, zadovoljni i uspješni; što svakodnevno pokušavamo dokazati sebi i drugima. Ne shvaćamo da je posljedica takvog života kao da vozimo auto u kojem nedostaju dijelovi kotača. U nekom trenutku dogodit će se lom.

Ali stvari se počinju mijenjati tamo gdje je sve počelo – na Zapadu. Vijest da se razvode Brad Pitt i Angelina Jolie lani je izazvala tektonski poremećaj i sve ostale vijesti načas potisnula u drugi plan. On je ove godine je u magazinu “Vanity Fair” priznao da se godinama bori s ovisnošću o alkoholu i drogama te da je zbog toga zanemario svoj brak. Koji je razlog da svjetska zvijezda javno istupi s takvom pričom? I možete li zamisliti neku našu zvijezdu koja bi izašla s tim priznanjem?

Razlog je terapijskog karaktera. Prvi korak u borbi protiv ovisnosti jest priznanje da si ovisan. Ako to možeš priznati čitavom svijetu, nestaje pritisak lažnog savršenstva. Na tom mjestu započinje istinska hrabrost. Najveće zvijezde današnjice počele su pokazivati svoje drugo lice. Selena Gomez pokazala je fotografiju iz bolničkog kreveta nakon transplatacije bubrega do koje je došlo zbog lupusa. Lupus je autoimuna bolest potaknuta emocionalnim poremećajima. U trenutku kad sam se razvela, dijagnosticiran mi je Hashimotov sindrom. Štitnjača mi je otkazala, mučila me nesanica, i izgubila sam nekoliko kilograma. Liječnik mi je rekao: “Da bi vam štitnjača bila u ovakvom stanju, njeno propadanje moralo je početi prije sedam godina”, a toliko dugo se raspadao moj brak. Emma Stone je najplaćenija glumica današnjice, a progovorila je o svojoj anksioznosti s kojom se bori od sedme godine života. To je znak da je njezino djetinjstvo bilo iznimno teško. Princ Harry javno priča o tome koliko je bio tužan zbog gubitka majke i koliko dugo je bježao od teških osjećaja.

Da bi čovjek bio cjelovita osoba, treba se radovati kad za to ima razloga i tugovati u situacijama u kojima su tuga i bol prirodne. Neprirodno je stalno hiniti sreću. Postoje oni koji izlaz traže u zahvalnosti. Ona treba doći na kraju. Zahvalni možemo biti za sve što smo istinski proživjeli, dobro i loše. Prekid moramo odbolovati da bismo ga zaboravili. Tako postajemo snažniji i zreliji ljudi.

 

Svidjela vam se ova kolumna? Posljednju pročitajte u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *