Prezime u braku: Ostaviti, uzeti ili dodati?

Prošle godine u Hrvatskoj se razvelo otprilike 7800 parova. Žene koje izlaze iz brakova pokraj svih problema u kojima se zateknu, moraju se odlučiti što učiniti po pitanju prezimena. Većina žena prilikom sklapanja braka zamijeni djevojačko prezime za prezime svoga supruga. Jedan dio odluči dodati njegovo prezime vlastitome, a tek neznatan broj žena prilikom udaje jednostavno zadrži svoje prezime. Zbog čega je to tako? Razlozi leže u tradiciji, vjeri i u ženskoj prirodi koja se činom odbacivanja vlastitog i uzimanja muževog prezimena želi uklopiti u novu obitelji, a odabraniku dokazati snagu svoje ljubavi. U muškoj prirodi nalazi se očekivanje da želi li biti njegova žena, treba nositi njegovo prezime, tako da svi znaju čija je. Posjedovanje je zapakirano u priču s romantičnim završetkom.

U javnom životu bilježe se razvodi poznatih žena koje donose  različite i posve legitimne odluke kad je riječ o njihovim prezimenima. Jedna skupina, među koje i sama spadam, nakon razvoda odluči zadržati prezime bivšeg supruga.

Druge pak donesu odluku da vrate svoje djevojačko prezime. Neke to učine promptno, odmah poslije razvoda. Ta brzina može značiti želju da se stvari što prije raščiste, a život počne ispočetka. Drugima je pak potrebno određeno vrijeme da bi podvukle crtu i zaključile da je imati prezime bivšeg supruga nakon razvoda besmisleno poput nošenja teške prtljage za koju znate da vam više nije potrebna.

Sa spoznajama koje su mi donijele godine, mislim da je pogrešno i nepotrebno mijenjati prezime prilikom vjenčanja.

No, da biste došli do takvog razmišljanja, potrebno je određeno iskustvo koje vam kaže da taj čin nije sasvim bezopasan. Radi se o tome da buduća vlastita dostignuća dajete zajednici i prezimenu koje je obuhvaća, a za koju niste sigurni da će preživjeti.

Primjer takve tragedije je Tina Turner. Udajom za Ike Turnera uzela je njegovo prezime koje je svojim fantastičnim glasom i scenskim nastupom proslavila u svijetu. No, kada je spašavajući život bježala od njega, u brakorazvodnoj parnici je pristala na sva njegova potraživanja vezana za imovinu, moleći ga da zadrži – njegovo prezime. To prezime je postalo važan dio njena identiteta, ako je željela dalje, morala ga je imati. Bila je prisiljena moliti čovjeka koji ju je brutalno tukao da joj dozvoli nositi njegovo prezime do kraja života.

Prilikom razgovora o ovoj temi jako su važne godine u kojima žena stupi u brak.

Kad sam se udala imala sam 22 godine. Bila sam studentica treće godine Pravnog fakulteta, a godina je bila ratna, 1993.

Tog rujna punog magle i kiše, umjesto da izađem na jesenski rok polagati Nauku o upravi, najdosadniji ispit u životu, pa upišem četvrtu godinu, bavila sam se organizacijom svog vjenčanja. Dogovarala sam tortu i cvijeće i birala pozivnice za goste. Čitava je generacija bila opsjednuta prokreacijom, u kaosu rata to je jedino imalo smisla.

Da sam kojim slučajem i pomislila kako bih trebala zadržati vlastito prezime, ne bih se to tada usudila reći.

Ne znam tko bi lošije reagirao; moja obitelj ili njegova. Uvjerenja svojih roditelja njegovala sam poput  vlastitih, vjerujući pritome da sam napredna i samostalna.

«Kad se dvoje mladih ožene, u braku ih je zapravo šestoro.»-rekla je jednom moja profesorica na psihoterapijskoj nastavi.

«Tu su on i ona, pa njegovi roditelji i njeni. Kada nisu fizički prisutni, stavovi i razmišljanja roditelja utisnuti su u njih dvoje, a to čini popriličnu gužvu u odnosu.» – dodala je.

U dobi od četrdeset godina jako sam je dobro razumjela. Potrebno je određeno vrijeme da izgradimo stavove o svijetu, životu i samome sebi, a da glas naših roditelja u nama barem utihne.

U osamnaest godina trajanja mog braka dogodile su mi se važne i značajne promjene. Odrasla sam i počela se zauzimati za vlastite stavove.

Počela sam pisati pjesme. S 22 godine kada sam se udavala nisam imala pojma da posjedujem taj talent. Potpisala sam neke albume i postala članicom Hrvatske glazbene unije i Hrvatskog društva skladatelja. Diplomirala sam na Fakultetu političkih znanosti, jer mi se na Nauku o upravi nije vraćalo, i napisala potom četiri knjige.  Napisala sam mnoštvo kolumni i intervjua –  pod prezimenom koje sam uzela.

Mnoge žene kažu kako su muževo prezime zadržale zbog djece. Žele se prezivati jednako kao i oni, iako više nisu u braku. U mom je slučaju taj razlog djelomično zastupljen. Poslije razvoda sam zadržala prezime svog supruga jer se tim prezimenom preziva sve važno što sam napravila.

To je došlo kao logična posljedica nekadašnje odluke da odbacim  prezime s kojim sam se rodila i uzmem novo. Nakon puno godina saživiš se, pa to više nije samo prezime, nego identitet – kojem si ipak sam upisao sasvim određen sadržaj.

U Španjolskoj sam se, nekoliko godina poslije vjenčanja, susrela sa  drugačijim običajem. Iako je riječ o izuzetno tradicionalnoj i katoličkoj zemlji poput naše, žena prilikom ulaska u brak zadržava svoje prezime. Moja je prijateljica Juani bila frizerka i imala je svoj salon. Pokazala mi je diplomu na zidu koju je stekla u svom braku, a na kojoj je pisalo njeno djevojačko prezime. Tada sam po prvi put pomislila kako je to najbolje riješenje, ali sumnjam kako će ikad kod nas postati popularno.

A što je s administrativnom stranom priče?

Jedna je moja poznanica bila u braku, pa se razvela. Nosila je i dalje prezime svog muža, s kojim je imala dijete. Ali onda se udala po drugi put, pa je dodala i prezime drugog muža, zbog čega je morala mijenjati osobne dokumente. Nakon nekoliko godina i drugi joj je brak pukao. Tada je odlučila vratiti djevojačko prezime i prošla još jednom kroz proceduru promjene dokumenata. Kad je konačno sredila svoj život, njen se drugi muž pojavio na vratima i rekao joj da ne može živjeti bez nje. Nije prošlo dugo, ponovo ju je zaprosio. Pristala je i tako su se po drugi put vjenčali, a ona je opet uzela njegovo prezime, ovoga puta bez prezimena prvog muža, koji se u međuvremenu ponovo oženio. I baš kad je pomislila kako je njeno hodočašće po Policijskoj upravi završeno, njen je suprug pronašao ljubavnicu, a ona se po drugi put od njega razvodi. Voljela bih vidjeti lica žena na šalteru kad im ponovo dođe.

Ulaskom u zrele godine shvatiš da su jednostavni načini najbolji. I da ne treba robovati formi. Formalnost braka danas mi nije važna, prednost dajem sadržaju. No to ne znači da nipošto ne bih ponovo obukla vjenčanicu. Dobar tulum zlata vrijedi, a život je kratak.

 

 

Svidjela vam se ova kolumna? Posljednju pročitajte u najnovijem broju Glorije!

One thought on “Prezime u braku: Ostaviti, uzeti ili dodati?

  1. Dobro, zašto onda kad se udaješ ne zadržiš majčino prezime nego opet očevo.
    Ili ovaj primjer, imaš dva prezimena i sad se udaješ koje ćeš odbaciti prezime jer zakonski ne možeš imati tri prezimena.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *