Priča o Betty Broderick: Muškarci ne prihvaćaju ženu koja se ljuti

Netflixov serijal «Dirty John» koji obrađuje istinite životne priče trebala bi pogledati svaka žena. U prvoj sezoni gledali smo priču o John Neehanu zvanom «Dirty John», kojeg je izvrsno portretirao Eric Bana, a koju su, u prvom redu, trebale pogledati žene koje u srednjim godinama traže partnera. Pokušavaju se snaći prilikom upoznavanja, koje danas uglavnom započinje na virtualnom terenu, na kojem se spotiču o razne muškarce koji se predstavljaju boljima nego što jesu. Dokle može otići nečije lažno predstavljanje kada se susretne s nedostatkom opreza na drugoj strani ispričano je u priči, u koju su, kao i u većini sredovječnih početaka, uključena djeca i prethodni životi. Ako želite naučiti prepoznati psihopata, ali ne na svojoj koži, onda biste trebali pogledati prvu sezonu «Dirty Johna» poput obaveznog ispita na prvoj godini fakulteta.

Druga sezona tog serijala, pod nazivom «The Betty Broderick Story» izašla je na Netflixu prošlog tjedna i izazvala hvalospjeve kritike i publike. Priča o Betty Amerikancima je dobro poznata, krajem osamdesetih pratili su je svi američki mediji, pa je hrvatskoj publici, kojoj nisu poznati glavni elementi te priče možda zanimljivije pratiti seriju u kojoj Christian Slater portretira uspješnog i bogatog odvjetnika s narcističkim karakteristikama toliko uvjerljivo da ga na trenutke morate mrziti.

Priča o Betty Broderick tiče se svake žene koja je ušavši u brak uložila velik dio svog vremena, truda i podrške u muževljev rast, razvoj i uspjeh – smatrajući kako je to njena dužnost. To je priča o djevojci odgojenoj u katoličkom duhu, koja je rođena kao treće od šestero djece u obitelji. Bila je izuzetno lijepa, pa je u dobi od sedamnaest godina uporno snubio ambiciozan mladić zvučnog imena, siromašan ali spreman na osvajanje svijeta.

No, svoju bitku nije bio spreman voditi sam, bila mu je potrebna osoba koja će u njegove snove vjerovati više od njega, koja će se žrtvovati, pisati mu bilješke kako bi lakše učio i pripadati samo njemu. Betty je često ostajala u drugom stanju, tijekom 15 godina braka dobili su četvero djece, a jednom je izgubila bebu. Njen suprug nije imao problem s činjenicom da trudna radi kako bi ih izdržavala. Kada je završio medicinu na Cornellu odlučio je upisati pravo na Harvardu. Svoju suprugu naknadno je obavijestio o toj odluci, dovodeći je pred gotov čin, pa umjesto da bude supruga mladog liječnika koji će početi raditi i uzdržavati obitelj, Betty postaje supruga studenta prava, koja ga i dalje dočekuje u skromnom stanu, u kojem sama brine o djeci i proživljava njegove ispite kao svoje, zanemarujući činjenicu da se samo njemu pišu. Svoj identitet ona gradi kroz dvije skučene iscrpljujuće uloge: prva je uloga požrtvovane supruge, a druga brižne majke i u svom malom svemiru tim rasporedom je zadovoljna. Te uloge daju joj osjećaj ravnopravnosti u njihovu odnosu, jer u sustavu vrijednosti iz kojeg je potekla one su prirodne. Žrtva koja se od nje prešutno traži je velika, ali spremna ju je podnijeti bez pogovora.

Vremenom se Danova karijera počela razvijati, bio je ona vrsta odvjetnika kojeg su se plašile bolnice, liječnici i farmaceutske tvrtke jer je posjedovao podjednaka znanja iz medicine i prava. Kada u odvjetničkoj praksi zaradi svoj prvi milijunski honorar, obitelj Broderick koja živi u San Diegu seli u peterosobnu vilu u La Jolli, kako i dolikuje ljudima koji su ostvarili američki san.

Priča polako rasvijetljava činjenicu kako je taj san u stvarnosti pripao samo Danu Brodericku III. Upisan je u njegove titule i diplome, u društvenu moć i utjecaj, u njegov krug partnera i poslovnih prijatelja, pa samo dok je njihov brak naizgled besprijekoran zatvorenom krugu njegovih vlasnika pripada i njegova supruga Betty. Onog časa kada se bajka počne ljuljati, između njih dvoje brzo ispliva činjenica da je Betty Broderick svedena na rabljeni auto, koji je prešao veliku kilometražu – kao bilo koji dio imovine koji pripada svome vlasniku i ona može biti zamijenjena. Na tom putu postoji puno načina da joj se oduzme sve čemu je posvetila život – status supruge i starateljstvo nad djecom – jer Dan može sve, dok ona samo treba biti poslušna.

«Muškarci ne prihvaćaju ženu koja se ljuti.»-rečenica je koju Betty kaže u jednoj od epizoda. A stvarno se naljutila, otišla preko ruba i natrag nekoliko puta. Iako je njen suprug bio uvjeren da je dobro poznaje, jer Betty voli novac, a on joj ga daje pa može mirno spavati – podcijenio je ono što je u psihologiji poznato kao projektivna identifikacija žrtve. Kad se ona dogodi, onda osoba koja se žrtvuje očekuje zahvalnost od onoga za koga se žrtvuje. Ukoliko joj se iskaže nezahvalnost, to može dovesti do velike agresije i bijesa. Kada se radi o osobi koja je svoj identitet izgradila na žrtvi, onda treba biti iznimno pažljiv, a Dan Broderick III nije bio takav, samodopadno ju je nagrađivao ili kažnjavao za pogreške.

U vrijeme kada se stvarna priča događala nije bilo poznato ono o čemu se danas puno piše; kako izgleda biti u vezi s narcisom, što je gaslighting, a što objektifikacija, koliko su narcisi manipulativni i zbog toga je izvrsno što je serija izašla u vremenu u kojem se taj podtekst jasno iščitava. Oprah Winfrey je slučaj «Broderick protiv Brodericka» svojevremeno nazvala «najgorim američkim razvodom», a pogledate li seriju vidjet ćete zbog čega.

Amanda Peet, koju ste možda gledali u filmskim hitovima «The Whole Nine Yards» ili «Something’s Gotta Give»s do ove uloge bila je poprilično glumački podcijenjena. U seriji se potvrdila kao sjajna karakterna glumica čija karijera na pragu 50-ih dobiva nov i posve zaslužen zamah. Kreatorica i producentica serije Alexandra Cunnigham, koja je napisala velik broj epizoda «Očajnih kućanica» pronašla je mjeru. Betty Broderick je očajna kućanica gurnuta niz stepenice, no nije upala u zamku demoniziranja Dan Brodericka III, niti je Betty prikazana kao svetica čiji se postupci žele opravdati – suptilno i bez opravdanja njihovi se slojevi ljušte pred očima gledatelja.

«Priča o Betty Broderick» poput feminističkog manifesta vrišti koliko je opasno biti žena koja život posveti partijarhalnoj obitelji i izgradi identitet na slici o sretnoj familiji, iz koje jednoga dana može biti izrezana, a da to nitko osim nje i ne primijeti.

Fotografija: Still from Dirty John (2018)

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi najnoviju u posljedenjem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *