Priča o jednom braku: Zatvorenici i čuvari

Rijetki su romani koje ne možete ispustiti iz ruku dok ne dođete do samog kraja. Tako je napisana «Priča o jednom braku» norveškog novinara i pisca Geira Guliksena, koji uređuje knjige Karla Ovea Knausgarda. Guliksen običnu i svakidašnju životnu priču suptilno pretvara u dramu, u stanju je opisati začetak ljubavi, njen cvat i sve nijanse emotivnog odumiranja.

Uvodna misao je obećavajuća:

 ponekad pomislim da je cijeli svijet

 jedno veliko zatvorsko dvorište

 neki od nas su zatvorenici

 ostali su čuvari

Roman govori o zatvorenicima i čuvarima ljubavi, koja nastane i nestane, pa se više nema što čuvati. Kako se to dogodi ljudima koji su se neupitno voljeli, u kojem trenutku se njihova ljubav pretvori u manjak, koji ne zovemo mržnjom nego sažaljenjem? Pisac minuciozno i dirljivo secira proces u kojem se zatvorenik poželi riješiti svog čuvara.

Na početku priče oni su zauzeti ljudi.

Ona je dvadesetpetogodišnja djevojka koja završava medicinu i ima dečka. Junak romana nekoliko je godina stariji, oženjen je i ima kćer koju dovodi na pregled u ordinaciju obiteljske medicine u kojoj ona radi praksu. Pomilovali su im se pogledi, ona je znala s njegovim djetetom, a on je pomislio kako bi znao s njom.

«Ili sam ja već bio u potrazi za nekim, i slučajno je to bila ona jer je tako dobro komunicirala s mojim djetetom?»-pita se u jednom trenu.

Zaljubljenost započinje potragom, ona nam se ne događa tek tako.

Guliksen piše da se susreti poput ovog događaju neprestano, posvuda, svi upoznaju nekoga u koga bi se mogli zaljubiti, ali to sebi ne dopuštaju. Njegov junak izdao je sebi dozvolu i uskoro s djevojkom koju je nazvao Cvrčak, jer imala je obično žensko ime, a on se tako grozio običnosti, odlučio ući u ozbiljnu vezu.

Mala prepreka njihovoj odluci njezin je dečko, kojeg treba obavijestiti kako je ostavljen. Velika prepreka njegova je supruga, majka njegove kćeri, koju u tom trenutku još zove Sladić, a kasnije će je, nagađate zbog čega, zvati Tužna vrba i Sljepić.

Glavni junak jednoga dana svojoj ženi odluči reći da više ne želi biti s njom, toga se dana iz Sladića pretvorila u Tužnu vrbu. I tako će mlada žena u koju se zaljubio i koja je znala komunicirati s njegovom kćeri postati razlog udaljavanja s djevojčicom, jer bivša se supruga nikada neće pomiriti s trenutkom u kojem je postala tužna.

Zaljubljeni ljudi su sebični, emocije koje ih preplavljuju zamagle im vid, pa teško razabiru osjećaje drugih, gubeći za njih interes izgube obzir i oprez, a ponekad i empatiju u vrtlogu u kojem se koprcaju. Kada snaga njihovih osjećaja počne razarati postojeće odnose, u njihovoj okolini puno je povrijeđenih koji se prema njima ponašaju kažnjavajuće. Agonija njegove bivše, nemogućnost da bez pogovora prihvati izdaju u njegovim je očima pretvara u Sljepića. Ona naziva ljude koje poznaje ne bi joj li objasnili što se dogodilo i prijeti njegovoj djevojci, iako je objašnjenje koje joj je dao jedino koje treba prihvatiti: upoznao je drugu i sad više ne želi nju.

Bivša ga supruga jednoga dana nazove i kaže samo jedno: «Nadam se svim srcem da će te ostaviti na potpuno isti način na koji si ti ostavio mene.»

Rečenica toliko puta ispjevana u banalnim ljubavnim pjesmama pretvara se u samoispunjavajuće proročanstvo. Ono što je izgovorila vraćalo mu se u svijest, budilo ga u ranim jutarnjim satima, pa je «Priča o jednom braku» i roman o tome kako se izgovorena kletva pretvara u sudbinu. Glavni je junak čuvši njenu izjavu isprva odmahnuo rukom, istodobno mu se urezala u podsvijest i postala njegovo unutarnje vjerovanje koje će upravljati budućim postupcima i odlukama.

Ukoliko duboko povjerujemo da će se nešto dogoditi, iako razvoj događaja može biti sasvim drugačiji, počnemo se ponašati u skladu s  tim vjerovanjem, što dovede do ispunjenja proročanstva, koje može nastati u našoj glavi ili u glavama drugih, koji ga kažu. Nevjerojatna je moć našeg vjerovanja i riječi koje su izgovorene, zato bi s riječima trebali biti na oprezu.

Moj najbolji prijatelj izgubio je oca u dobi od 12 godina.

Umro je od jedne vrste karcinoma koja je generacijama prisutna kod muških članova njegove obitelji. Bili su jako vezani, kad ga je izgubio pomislio je da će njegov život trajati koliko i očev. Živjet će do 43. godine i umrijeti od iste bolesti.

Kada u tako ranoj dobi povjeruješ da nećeš dočekati starost, počneš se ponašati drugačije. Nemaš vremena. Sve moraš probati. Nema odgode jer sutra možda ne postoji i nema planiranja, jer planovi služe da te zavedu dok smrt ionako čeka iza vrata.

Živio je užurbano, u strahu od propuštanja nije odbijao niti jedan doživljaj; izlazak, putovanje, novo upoznavanje. Jeo je i pio brzo, spavao je nedovoljno. Njegov je način života u medicinskim knjigama bio opisan kao onaj koji vodi nastanku karcinoma, kojeg se plašio i  sve vrijeme ga iščekivao.

Dugo nije bio svjestan te činjenice, pa kada bi ga upitali zašto se ne štedi, odgovarao je da voli život.

I volio ga je, više nego oni koji su vjerovali da postoji sutra, pa su neke stvari mogli propustiti ili odgoditi.

U jednom je trenutku razaznao da život tako halapljivo voli jer se intenzivno pribojava rane smrti i da će mu to vjerojatno prisjesti. Živeći tako činio je nepravdu sebi i onima koji ga vole. Ta mu je spoznaja omogućila da ovoga ljeta proslavi 47. rođendan.

Samoispunjavajuće proročanstvo unosi nemir u naš život i neprirodnost u postupke i ponašanje. Unutarnja sila koja nama vlada tjera nas da racionaliziramo ono što činimo. Nesvjesni dubokog vjerovanja da nismo vrijedni ljubavi počnemo upropaštavati vezu koja ima sve izglede, ukoliko vjerujemo da ne zaslužujemo napredovanje na poslu počinjemo sami sebe sabotirati. Proročanstva se ne ispunjavaju zato što je moralo tako biti, nego zato što smo u nekom trenutku u njih povjerovali, a onda učinili da tako  bude.

«Razmišljao sam o tome, ponekad…moglo me proći poput jeze i svaki put bih se oduzeo kao da nam prijeti neka velika nesreća.»-ispovijeda  se junak Guliksenova romana. «Further up on the road. Somebody’s gonna hurt you like you hurt me» – pjesma je Johnny Casha u koju je pretočio svoje vjerovanje. «Priča o jednom braku» priča je o unaprijed oduzetom pravu na sreću koja je bila stvarna i opipljiva.

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi najnoviju u posljednjem broju Glorije!

Photo Credit/Naslovna fotografija: freepik.com

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *