“Privlače me uvijek isti”: Kako izmijeniti krivi otisak ljubavi

Iza nas je još jedno Valentinovo, za koje su mnogi rezervirali stolove u restoranima, kupili poklone, pripremili se za prosidbe i objave vjenčanja ili samo odlučili izaći u paru, čisto da se podsjete što to bješe ljubav.

Jedan prošlogodišnji tekst na temu muško-ženskih odnosa izazvao je mnogobrojne reakcije, po njegovom izlasku pisali ste mi mailove i postavljali u njima uvijek isto pitanje. Bila je to kolumna u kojoj sam pisala o ljubavnom imprintu. Zanimalo vas je kako ga promijeniti. Ima li boljeg trenutka od Valentinova da barem pokušam odgovoriti?

Opisala sam u tom tekstu kako svatko od nas u sebi nosi svojevrstan kalup ili imprint, otisak ljubavi, po kojem podsvijest traži i prepoznaje ljubavnog partnera. Naši ulasci u veze nikada nisu slučajni. Partnere odabiremo obzirom na ono što smo u djetinjstvu dobili kao ljubav u relaciji s ocem, ali još više smo ga oblikovali temeljem odnosa koji smo imali s majkom. Dakle, ukoliko je majka bila primjerice stroga, hladna i emocionalno nedostupna – velika je vjerojatnost da ćemo u životu reagirati na nekog tko je takav i odnos koji zasnujemo s tom osobom  nazivat ćemo ljubav. Drugačije nas osobe naprosto neće privlačiti. Dakako, sve je ovo vrlo pojednostavljena verzija priče, imprint je puno kompleksniji, kao što su međuljudski odnosi složeni i sadrže puno dimenzija, od kojih su nam neke odmah uočljive, dok druge ostaju maglovite i nejasne tijekom čitavog života.

«Prepoznala sam se u vašem tekstu. Imam 35 godina i nekoliko veza iza sebe. Svaki je moj partner na kraju ispao isti, iako su isprva djelovali posve različiti. Kako nisam imala oca, kojeg sam izgubila u ranom djetinjstvu, uvijek sam se pitala zbog čega sam birala baš takav tip muškarca, koji je u konačnici hladan, suzdržan, emocionalno nedostupan. Morala sam se boriti za njihovu naklonost. I onda me šokirala rečenica iz vašeg teksta, u kojem ste ustvrdili da na izbor partnera utječe naš odnos s ocem, ali još više odnos s majkom. Tada sam povezala. Moja je majka, vjerojatno zbog toga što je sama podizala mene i mog brata, morala navući to hladno, strogo, kritizirajuće lice. Bila je zahtjevna prema sebi i prema nama kako bi preživjela. I ja sam, dakako, sve što sam dobila od nje prepoznavala kao ljubav. Veze koje sam ostvarivala s muškarcima jako su boljele. Sad sam to konačno osvijestila. Recite mi kako da se iz tog obrasca iščupam?»

Ovo je dio pisma koje sam dobila od jedne čitateljice, a bilo ih je još.  Neki su iz drugog kuta sagledali svoj ljubavni život i shvatili kako u njemu ima malo slučajnosti, a puno više sistematičnog odabira i selekcije, neprestanih ponavljanja koja nazivamo obrascem.

Prvi korak prema promjeni u našem životu jest Uvid u to da nešto radimo, da podsvjesno nešto ponavljamo. Da se stvari u našem životu ne odvijaju mimo naših želja i odabira, nego u skladu s njima. To što mi deklarativno iskazujemo da smo željeli nešto posve drugačije i što se u odnosima koje smo odabrali ne osjećamo dobro, stenjemo i koprcamo se, uzdišemo i patimo – nije viša sila, nego niža. Nije usud, nego ono što je naša podsvijest prepoznala i nepogrešivo nam servirala kao životni odabir. I baš za Valentinovo mogli bismo ga okruniti zaručničkim prstenom, jer ovoga puta sve će biti drugačije.

Kako pobijediti snagu podsvijesti? Može li se to uopće?

Podsvjesne odabire možemo pobijediti na dva načina. Odlaskom na psihoterapiju koji sam po sebi predstavlja želju da se mijenjamo, gdje ćemo steći uvide i prebirati po starim obrascima, osvijetliti ih iz svih kuteva i polako stvarati nove. Promjena je bolna i ne dolazi preko noći.  Neki su je uspjeli provesti snagom intelekta i volje, a to je teži put, koji iziskuje veliku sposobnost uvida, samodisciplinu i osobnu želju za promjenom.

Mlada žena nedavno mi je ispričala svoju priču. Roditelji su joj se razveli dok je bila djevojčica, uglavnom zbog tatinih izvanbračnih avantura koje njena majka nije mogla trpjeti. Otac se nakon razvoda ponovo oženio i otišao živjeti u Istru. Tijekom studija i kasnije kad se zaposlila u jednoj školi, uočila je da je privlači uvijek isti tip muškarca. Onaj kojeg sve cure žele, jer je šarmantan i privlačan. Ukratko, padala je na «frajere». Ubrzo bi se ispostavilo da pokraj nje imaju još nekoliko opcija, ne doživljavaju je ozbiljno i prilično su nedohvatljivi. Klize kroz prste ostavljajući posjekotine i ožiljke. Jednog joj je dana bilo dosta. Odlučila je da neće više dati priliku niti jednom takvom da dođe u njenu blizinu. U to je vrijeme mladi profesor došao u njihovu zbornicu, na zamjenu. Izgledao je poput medvjedića; dobroćudno i prijateljski. U prijevodu: bio joj je dosadan. Međutim, profesora je krasila upornost. Pozvao bi je na kavu. Pratio ju je kući. Išli su u kino, gdje je pristajao gledati filmove koje ona odabere. Nije bio nasrtljiv niti ciničan. Ona si je dala oduška, pa ga je iskušavala. Bilo joj je jasno da uopće nije njen tip i da se ne želi s njim poljubiti, pa je tako i činila. Mjesecima nakon što su se upoznali, a on otišao iz njene škole jer se kolegica u međuvremenu vratila na posao, i dalje se s njim družila. U međuvremenu, vodili su zanimljive razgovore.

Sve vrijeme trajanja tog nježnog prijateljstva u kojem je bilo očigledno da je on zaljubljen, u glavi se svađala sama sa sobom. Kad bi dobila poruku od nekog od svojih bivših po kojoj bi shvatila da ga zanima brzinski seks i ništa više ili kad bi se sjetila koliko je puta plakala jer je nisu nazvali, iako su obećali, prisjetila bi se njegovog pogleda, koji je pun obožavanja. I shvatila da to ne želi izgubiti. Po prvi put imala je pokraj sebe muškarca koji ju  je poštovao. Dulje od godinu dana družio se s njom i istinski ga je zanimalo kako se ona osjeća. Nije navaljivao jer je vidio da joj nije do seksa, bio je  zadovoljan time što je dobivao njeno vrijeme i društvo.

Poljubila se s njim iz znatiželje. I nije bilo loše. Kad je vidjela koliko je čovjek voli, odlučila mu je dati šansu. Danas su u braku i imaju dvoje djece.

«U ovih trinaest godina nisam niti jednom zaplakala pokraj njega. Ali se zato puno smijem. Imam oslonac, mirno spavam. Vjerujem da je to ljubav.»- rekla mi je na kraju.

Svakodnevno razgovaram sa ženama koje se muče. Izlaze iz teških veza i brakova, u kojima su od partnera dobivale batine, spolne bolesti, izranjavane su nepažnjom, ignoriranjem, lažima i nevjerama. I kada započnu nove živote, upoznaju li nekog, uskoro ponovo plaču.

Jedino što bih im tada mogla reći jest: vas privlači ono što za vas nije dobro. Morate ići obrnutim slijedom, zatvoriti vrata onome što izaziva nemir i žudnju, pružiti priliku nečem što vam se čini dosadnim.

Jer vrlo vjerojatno je «dosada» to što nisu imale u djetinjstvu: sigurnost, mir, spokoj, osjećaj da su voljene i da se ne moraju boriti za nečiju pažnju i toplinu.

Dajte si vremena. I dajte priliku nekom uistinu drugačijem, koga na prvi pogled ne biste pustili blizu. Ako ste nekad uzbudljivo znali pronaći put prema boli, trebate ići suprotnim pravcem da biste pronašli ljubav.

 

Svidjela vam se ova kolumna? Posljednju pročitajte u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *