Ružičasti listopad – Izaberite sebe

U utorak 25. rujna jurila sam taksijem prema Dubravi. Moje odredište bila je ulica Gjure Prejca, u kojoj se nalaze četiri škole i imaju veliko dvorište, idealno za grupno fotografiranje. Kraj ograde je bio parkiran vatrogasni auto s hidrauličnim ljestvama, na kojima je stajao fotograf zadužen za skupnu fotografiju u obliku ružičaste vrpce s učenicima, profesorima i ženama iz Udruge «Sve za nju». Načas sam se utopila u toj masi, dajući doprinos akciji «Ružičasti listopad» koja je toga dana službeno započela. Ideja je jednostavna. Učenici u srednjim školama diljem Hrvatske koje su uključene u akciju dobivaju edukativne letke s pozivom na pregled dojki i ginekoloških organa i daju ih svojim majkama. Ne moraju ništa reći. Dovoljno je da majci uruče letak i da je po mogućnosti cmoknu.
Mnoge žene se štrecnu kad doznaju da je neka njihova poznanica, članica obitelji ili susjeda oboljela od raka dojke. Tada pomisle kako bi se trebale otići pregledati. Možda na pregledu nisu bile godinama, a neke se nisu pregledale nikad, jer uvijek je nešto bilo važnije i nisu imale vremena. Strah je važan element koji utječe na to hoće li žena otići na mamografiju ili ultrazvuk dojke. Nerijetko sam čula izjavu od muškaraca i žena da se ne idu pregledati, jer «možda im nešto nađu». Kao da samim izbjegavanjem pregleda mogu držati bolest pod kontrolom. To, međutim, nije ništa drugo nego psihološka obrana. Ona drži psihu donekle mirnom, ali ne utječe na procese u tijelu.
Žene koje izbjegavaju pregled iz bilo kojeg razloga, kada prime letak s pozivom na pregled iz ruku svoga djeteta, dobivaju još jednu poruku: otiđi se pregledati zbog mene!
U Republici Hrvatskoj, prema podacima iz Registra za rak iz 2015. godine od ukupnog broja žena oboljelih od raka, 26% oboljelo je od raka dojke, što iznosi 2.748 novooboljelih žena. Broj umrlih žena od raka dojke te godine bio je njih 1.038.
2017. godine umrle su 853 žene, crna brojka se ipak smanjila. Cilj je Nacionalnog programa za rano otkrivanje raka dojke i poziva na besplatnu mamografiju da se odaziv žena poveća – da bi se povećalo preživljavanje i smanjila smrtnost.
Nacionalnim programom obuhvaćene su žene od 50 do 69 godina starosti, ali značajan broj mlađih žena u dobnoj skupini od 20 do 49 godina također obolijeva od raka dojke. U toj dobnoj skupini sam i ja. U posljednje dvije godine otišla sam na mamografiju i svakih šest mjeseci idem na ultrazvučni pregled dojke. Mislim da je ideja da se majkama poziv na pregled uputi preko njihove djece genijalna, a potekla je iz suradnje s nastavnicom biologije Ivanom Ančić Antolović, koja nekoliko godina paralelno s akcijama Udruge organizira akcije s učenicima Gimnazije Daruvar.
Kad me ravnateljica Udruge «Sve za nju» Ljiljana Vukota zamolila da sudjelujem u akciji «Ružičasti listopad» kao jedno od njenih zaštitnih lica, odmah sam pristala. Akcija nije ograničena samo na Zagreb i velike hrvatske gradove. Ići će u gradovima koji nisu središta županija i donekle su možda zapostavljeni na mapi društvenih zbivanja. Ako će to pomoći nekoj ženi da bolest otkrije na vrijeme, vrijedilo je truda.
Kao terapeut, susrećem se sa ženama mlađima od sebe, koje su oboljele od raka dojke ili maternice. Teško je s 35 godina razmišljati o vlastitoj smrtnosti, kad osjećaš da je život na neki način tek počeo. Ako je rak otkriven u ranoj fazi, «in situ» kako to stručno kažu liječnici, šanse za preživljavanje i ozdravljenje su čak 90 %. To znači da je dovoljan operativni zahvat da bolest bude uklonjena. Kod njegovog kasnijeg otkrivanja žena mora donijeti odluku kakav će biti daljnji tijek liječenja.
Imam pred sobom žive primjere kako se bolest može preživjeti, pobijediti, preboljeti. Ljiljana Vukota, ravnateljica i psihologinja, koja svakoga dana u prostorijama Centra dočekuje nove žene u različitim fazama bolesti – dobro zna kako se osjećaju. Ne samo zato što je psiholog, nego zato što je bila na njihovom mjestu. «Uvijek sam govorila da se veselim svojim četrdesetima nadajući se da ću imati djecu, dobar posao, biti situirana. Sve se to doista i dogodilo, ali u 45-oj godini života dogodio se i rak dojke. Tada nisam znala sve ono što znam sad pa me neko vrijeme mučila gorčina zašto se to nije vidjelo na prethodnim kontrolama. Odjednom trebaš u relativno kratkom vremenu donijeti mnoge odluke o liječenju o kome ne znaš ništa. Nakon što je dijagnostički potvrđeno da su zahvaćeni limfni čvorovi , slijedila je operacija, potom kemoterapija i radioterapijsko liječenje. Trajalo je od travnja do Božića 2005. Sve možeš izdržati, jer jednostavno želiš živjeti. Iako sam imala svu moguću pomoć i podršku obitelji, prijatelja, kolega, svejedno se ponekad osjećaš sam sa sobom i s tim rakom koji te «izuo iz cipela». Nekako je bilo lakše kad smo napravili plan liječenja i krenuli. Niti trenutka nisam dvojila da ću se liječiti prema preporuci liječničkog tima. Nisam željela preuzeti nikakav rizik eksperimentiranja s nedokazanim načinima liječenja i primila sam sve preporučene terapije uključujući i endokrinu terapiju (antihormonsko liječenje) tijekom sedam godina. Vratila sam se na posao pred Božić. Šalili smo se kako sam pogriješila smjer, jer tad svi odlaze s posla na neki godišnji i praznike. Željela sam provjeriti na nekoliko tjedana imam li dovoljno radne kondicije obavljati svoj posao kako treba. Uz malo razumijevanje kolega iz tima vratila se moja živahnost i snaga. Od tada nisam bila na bolovanju radi raka. Ta bolest je prošlost. Hoće li se vratiti? Ne znam. Kad smo zdravi nema garancije da ćemo takvi ostati, pa tako je nemam ni ja. Mogu birati hoću li živjeti punim plućima ili strahovati od povrata bolesti. Ja sam izabrala. Jednom godišnje kontrola s pretragama jedina je dodirna točka s mojim rakom i prioritet u mojem kalendaru. Često sam u prilici savjetovati žene oboljele od raka dojke u različitim fazama bolesti. Ponekad me pitaju o učincima i načinu liječenja koji nisu verificirani kroz odgovarajuće kliničke studije – o alternativnom liječenju. Pitaju me poznajem li neku ženu koja se tako izliječila. Iskreno kažem da ne. Nisam upoznala osobu s rakom dojke koja se tako izliječila, ali jesam žene koje su tijekom alternativnih tretmana imale progresiju bolesti.»
Dakle, kemoterapija i radioterapijsko liječenje nisu garancija za izlječenje, ali alternativni i klinički neverificirani načini liječenja nisu izliječili niti jednu ženu, kaže nam žena koja vodi udrugu kroz koju su prošle tisuće bolesnih žena.
Svatko će za sebe izabrati ono što je najbolje, nastavlja Ljiljana, ali važno je tko nas informira i kome smo poklonili povjerenje. Sve naše odluke imaju posljedice s kojima se kasnije moramo nositi.
Kako se kao društvo nalazimo u obrnutom povijesnom procesu, kao da tonemo u mračni srednji vijek u kojem ljudi ne vjeruju u medicinu, nego plaćaju vračare, odbijaju liječiti svoju djecu i pričaju o čudotvornim vitaminima koji liječe rak, mislim da je važno podsjetiti kako bolest, strah i panika ne smiju utjecati na naše zdravo prosuđivanje – ondje gdje ga još uvijek ima.

Sviđa ti se ova kolumna? Nađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *