Samoće ne nagriza samo one koji žive sami

Ljetne praznike svog djetinjstva pamtim kao doba istraživanja. Moji roditelji su radili, to je značilo da njihovo radno vrijeme mogu provesti gdje želim, nije bilo mobitela kojim bi me kontrolirali i  smetali. Od majke sam zadatke dobivala navečer. Sutra, prije nego se vrate s posla, trebam staviti veš da se suši, skuhati pire krumpir, jer punjene paprike je skuhala navečer, oribati pod ili pomesti dvorište. 

Njihovo izvršenje sam prolongirala, a ujutro bih izašla na ulicu i sa svoje dvije prijateljice zujala kvartom, penjala se na brdo ili išla na koš, smetati dečkima dok igraju. U jednom smo se trenu zatekle pokraj kuće u kojoj je živjela baka, kojoj nismo znale ime niti mogle procijeniti njenu dob. Sjedila je na na drvenoj klupi ispod strehe od vinove loze, lice joj se od starosti izobličilo, a oči su se uvukle u duplje da nisi mogao razabrati jesu li otvorene. Zapravo sam je se bojala i možda baš zato prijateljicama rekla da trebamo ući u njeno dvorište. Nisu dijelile moje uvjerenje, pa su zastale na cesti ispred kuće. Onda sam promijenila taktiku i rekla da joj trebamo ponuditi pomoć. Kakvu pomoć ona treba, upitale su se naglas. Možda da joj očistimo kuću, stara je, nikad je nitko ne posjećuje, počela sam ih uvjeravati, kako bih joj se približila. Moje prijateljice bile su pod utjecajem vjeronauka, tamo su ih učili da bližnjima treba pomagati, pa su ušle.

Kad je čula da dolazimo počistiti kuću, počela je plakati. Oči su joj ipak bile otvorene, vidjela sam iz blizine. Ustala je s klupe, tada sam primijetila da ima štap, i pokušala nam dati upute, a mi smo rekle neka samo sjedi i gleda automobile kako prolaze. Pomele smo i pobrisale pod, oprale tanjure i čaše, pobrisale prašinu koja je  obložila tamni namještaj. Sve vrijeme je postavljala pitanja. Zbog čega nas propitiva, pitala sam se, kao da je važno idemo li u školu i kako nam se zovu roditelji. Mi smo ljetne vile, inače ne postojimo, dok naši roditelji rade, činimo što nam se sviđa.

 Danas razumijem njenu znatiželju – žudjela je za razgovorom – dok smo mi inzistirale na čišćenju, jer nam se u to doba ono činilo poput najveće usluge. Bila je to potreba naših majki, ova je žena imala potrebu druge vrste. Njoj bismo pomogle više da smo sjele i čavrljale, odgovarale na pitanja i eventualno joj skuhale kavu. Kad smo odlazile ponovo je plakala. Činilo se čudnim zbog čega nije sretna iako joj kuća sada blista.

Samoća je velika tema današnjeg vremena, o njoj je nedavno pisao «Jutarnji list» kroz tri osobe koje, u posve različitim uvjetima, proživljavaju život koji čovjeku nije prirodan.

            Postoje ljudi koji cijene i njeguju samoću, potrebna je da bi mogli raditi. Pisci, slikari, umjetnici svih vrsta samoću trebaju kao preduvjet postojanju. To ne podrazumijeva da žele živjeti sami, potreban im je partner koji će dobro podnositi klackalicu približavanja i udaljavanja, dajući svoj prostor i vrijeme bez osjećaja da je zapostavljen. 

Najugroženija društvena skupina su starije žene koje žive same, rastavljene ili udovice, one koje se nikad nisu udale i koje u jednini izdržavaju trošak domaćinstva. Mnoge od njih još uvijek priželjkuju vezu. 

Moja je poznanica živjela sama punih 15 godina, Samoća joj je istinski počela smetati tek kad je njena kćer, zbog posla, odselila u drugi grad. Rekla mi je da je spremna pronaći nekoga, ne treba to biti ozbiljna veza, niti bi više željela ući u brak. Privlačila ju je pomisao na muškarca-partnera s kojim će se povremeno družiti, otići u kino i kazalište, htjela je nekog sebi sličnog. Pronalaženje partnera u dobi iznad 50 komplicirano je jer smo probirljivi – više nego ikad svjesni smo sebe, svojih granica i potreba. Koliko god bila teška, samoća je manje strašna od druženja s nekim tko ti ubrzo počne ići na živce. 

Nakon početnog pozitivnog dojma, jako bi se brzo ispostavilo da muškarac kojeg je upoznala nije taj kojeg traži. Činilo se da bi istovremeno odustali. Početkom prošle godine pozvala me kod sebe na kavu. Bila sam tamo po prvi put. Sjedile smo u  dnevnoj sobi, gledala sam fotografije na njenim zidovima, knjige na policama, predmete na vitrini i postalo mi je jasno.

Iz svakog kuta prostor je bio ispunjen prisutnošću Onog koji je otišao. Stan nije govorio da je riječ o usamljenoj ženi koja traži partnera, nego je nagoviještavao da se radi o ženi čiji je muškarac negdje izašao i svakog se časa vraća, a toliko je važan i nezamjenjiv, da se onaj koji tamo sjedi ni na trenutak ne smije usporediti s njim.

«Ukoliko želiš vezu, trebaš odseliti odavde i konačno se razići s bivšim životom. Tek onda ćeš, izvana i iznutra, biti u skladu sa sobom.»-izustila sam.

Nakon nekoliko dana me nazvala. 

«Zamisli kakva koncidencija!»-izgovorila je.

 « Rekla si da trebam odseliti i onda me nazvala prijateljica, koja mi se požalila da im je iselio podstanar. Toliko je uništio stan koji su mu iznajmili, da ga više ne žele iznajmljivati. Htjeli bi naći pristojnu osobu da živi u tom stanu, koja će samo plaćati režije.»

«Koliko pristojnom ti se ja činim? Možda bih uselila u vaš stan.»-predložila je i donijela odluku. 

Svoj stan je odlučila prepustiti kćeri.

Niti šest mjeseci nakon useljenja, moja je poznanica pronašla čovjeka sličnog sebi.

Upoznao ju je kao slobodnu ženu, koja živi u podstanarskom stanu, u kojem nema tragova prošlosti. U novom stanu počela se osjećati kao slobodna žena, iako je na deklarativnoj razini to bila i prije. Prostor u kojem živimo nas veže, utječe na stanje uma i na naše postupke.

                   Samoća ne nagriza samo one koji žive sami, ona je  u poznim godinama problem čak i kada ljudi imaju partnera s kojim žive. Sužava se krug, umiru  poznanici i prijatelji, rijetkost je da se ljudi mogu osjećati korisni kao nekad. O internetskoj ovisnosti mladih rade se istraživanja i pišu studije, dok je istodobno starija populacija također otkrila i zaronila u virtualni svijet, čije zakonitosti ne razumije. Taj svijet je privlačan jer daje mogućnost uvida u tuđe živote, privid druženja i razgovora, osjećaj da su vidljivi i živi. Stariji muškarci naročito su u opasnosti od internetske ovisnosti, jer žene se znaju uživjeti u ulogu bake, pa se u stvarnosti još uvijek mogu osjećati ispunjeno . 

«Moj tata je prije neki dan čestitao rođendan mom frendu na fejsu, s kojim nije progovarao ni riječ kad je ovaj kao klinac dolazio kod mene.»- s čuđenjem mi je prokomentirao mladi čovjek koji je nedavno zasnovao obitelj. U vrijeme kad su oni bili klinci, tata je vodio intenzivan društveni život, danas je uglavnom doma.

Imam poznanicu koja živi u Americi. Mama joj se razvela i naglo izgubila krug prijatelja. Nakon bezbrojnih nagovaranja svojih poznanika da je posjete ili pozovu na kavu, pronašla joj je družbenicu koju plaća da bi počistila, a u opisu posla je i  zajednička kavica. Dugotrajna samoća ubija, a moja poznanica želi da mama poživi.

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *