Samopoštovanje znači osluškivanje vlastitih potencijala, granica i potreba

Jeste li se nekad našli u situaciji u kojoj vam je učinjena nepravda ili vas je netko ponizio, a vi ste se povukli i pretvarali kako se ništa nije dogodilo? Dugo nakon toga slagali ste u sebi rečenice koje ste možda trebali izreći, istovremeno svjesni nekog «višeg» razloga, koji vas je spriječio da u tom trenutku progovorite.
Koji god razlog vam je bio na umu, vjerojatno ste se trudili da sačuvate nešto što zadovoljava određenu potrebu, koja se u tom trenutku činila važnijom od dijela vašeg samopoštovanja.
Vremenom ljudi dođu do nivoa kad ne postoji stvarna potreba koja opravdava da nas netko svojim ponašanjem uznemirava, vrijeđa ili postiže da se osjećamo loše, no da bismo do tog nivoa došli ne pomažu novac ni diplome, doktorati, nekretnine, pa čak ni visoke funkcije. Potrebno je uspeti se na hijerahiji ljudskih potreba i osigurati da su zadovoljene i nahranjene. 
Ljudske su potrebe, po psihologu Abahamu Maslowu, poredane po hijerarhiji, a prva od njih je preživljavanje. Misli se na najbazičniji od svih instinkata, onaj što nas drži na ovom svijetu, a za novorođeno ljudsko biće je važan preduvjet tog preživljavanja postojanje obitelji. 
Potom slijede sigurnost, ljubav, samopoštovanje, samoizražavanje, intelektualno i duhovno ispunjenje.
Nebojša Jovanović u knjizi «Sposobnost za ljubav i rad» obrazlaže na specifičan način ove potrebe.
Kaže da je razumijevanje hijerarhije ljudskih potreba važno kako bismo razumjeli svoje životne izbore i ponašanja koja slijede iza njih. 
Često smo u životu ambivalentni (podijeljeni) jer istovremeno imamo u sebi dva suprotna stava u odnosu na neku situaciju, osobu, ideju ili predmet. 
Ta podijeljenost nam se naročito javlja između dva suprotstavljena nivoa potreba, uglavnom su to one potrebe koje su najbliže u gore navedenoj hijerarhiji i ona nas blokira. 
Kad su nam potrebe za preživljavajem zadovoljene, sljedeće što nas motivira je potreba da pronađemo emocionalnu sigurnost. Ovdje se ne misli na ljubav. Sigurnost nam daje pripadanje, najveća emocionalna potreba svih ljudi. Možemo pripadati paru, organizaciji, grupi. Ova potreba je toliko važna, da smo zbog nje u stanju čitavog života ignorirati vlastite misli i osjećanja. Manifestira se svaki put kad jednoj ili više osoba odlučimo prešutjeti ono što doista mislimo, jer – možda bi nas odbacili. Stvar uopće nije jednostavna, svakodnevno iskače pred nas u najkompliciranijim i najbanalnijim životnim situcijama, tražeći da donesemo izbor.
«Kad bih svojoj svekrvi rekla što doista mislim o njoj i njenim stavovima, kojima me često zna uvrijediti, ne bi mi otišla po dijete u vrtić, niti bi nas pozvala nedjeljom na ručak, a to mom suprugu jako puno znači.»-riječi su mlade žene koju poznajem.
Da bi sačuvala pripadnost široj obitelji i benefite koji iz nje proizlaze, već godinama šuti.
Političari koji govore stvari koje želi čuti njihovo biračko tijelo također žele sačuvati pripadnost, kao i homoseksualac koji skriva svoju seksualnu orijentaciju jer igra nogomet i želi pripadati svojoj momčadi. Jedan od najbizarnijh slučajeva čuvanja pripadnosti čula sam od Bošnjaka koji živi u Švicarskoj i koji je svoje ime i prezime germanizirao, tako da ima dodirnih točaka s njegovim pravim imenom i prezimenom, ali zvuči potpuno i uvjerljivo njemački. Njegova je supruga porijeklom iz Bosne, a u Njemačkoj je rođena. 
On je doselio vrlo mlad i govori njemački jezik bez akcenta. Preselili su u Švicarsku, u njemačko govorno područje, dobio je posao i vrlo brzo napredovao. Druže se isključivo sa Švicarcima, a najzabavnije im je kad ovi pričaju o ljetovanju u Hrvatskoj i iznose svoje primjedbe na račun Balkanaca bez ikakve cenzure. 
«Otkako sam se riješio završetka «ić» u prezimenu, sve me krenulo. Nikad ne bih došao do promaknuća i do zarade koju imam da sam zadržao svoje pravo ime i prezime.»-ispričao mi je dok smo jedne zime u Livignu pili čaj. 
Promijenio je identitet i zgazio samopoštovanje kako bi ostvario pripadnost privilegiranoj društvenoj grupi. Može se reći da je to život zasnovan na laži, ali rijetki su oni koji su iskreni sa svim dijelovima svog identiteta, kao i oni koji svoje misli i stavove otvoreno iznose na znanje svijetu. 
Neki od najkritičnijih izbora u životu događaju se kad odlučimo ući u teren ljubavi. Romeo i Julija ne bi bili tako opjevani da njihov izbor nije predstavljao napuštanje preživljavanja i sigurnosti, kako bi se izrazila ljubav. U našem je društvu još uvijek jako prisutan gubitak sigurnosti – pripadnosti zajednici – zbog izbora ljubavi “pogrešne” nacionalnosti ili vjere.
Ljubav je, zapravo, kritični nivo – piše Jovanović. Ne možete na više nivoe ako ne zadovoljite potrebu za ljubavlju, a ne možete je zadovoljiti ako ne razvijete sposobnost da volite. Ali, da biste razvili sposobnost da volite, morate zadovoljiti vještine sa drugih razvojnih nivoa – samoizražavanje, samopoštovanje, pa i intelektualno i duhovno ispunjenje. 
«Igra zvana život se ne odvija linearno, kao većina kompjuterskih igrica, nego se odvija u koncentričnim krugovima, bolje rečeno spiralno i zadovoljenje jedne potrebe ne može biti trajno usvojen nivo. Potreba za ljubavlju se mijenja na svakom osvojenom nivou.» 
Ljubav koja nas održava na životu ili koja nam pruža sigurnost nije ista kao ona koja nas ispunjava ili ona kroz koju poštujemo sebe ili bolje rečeno, koja poštuje nas. Služimo li se vještinama koje smo usvojili u borbi za preživljavanje ili stjecanje sigurnosti kako bismo prešli na sljedeći nivo koji se zove ljubav, dobit ćemo samo njen privid. 
Samopoštovanje se najčešće «prodaje» da bi se zadovoljile prethodne potrebe u hijerarhiji. 
U sukobu s preživljavanjem prvo se gubi samopoštovanje. 
Rijetki su oni koji imaju predstavu o tome što ono predstavlja, jer život provode u utrci za njegovim vanjskim izvorima. Najveći apsurd koji ljudi u svojim odnosima rade jest da traže ljubav i partnera koji će ih poštovati, a očigledno je da ne poštuju sami sebe.
Samopoštovanje ne znači samo poštovati i voljeti sebe, ono se nalazi u poznavanju sebe, osluškivanju vlastitih potencijala, granica i potreba, zahtijeva definiranje sebe prema svijetu pri svakom pitanju, izazovu i problemu. Što nam u većoj mjeri nedostaje iznutra definirano samopoštovanje više smo podložni utjecajima izvana, mogu nas nagovoriti na ono što nam se ne da, nije razborito ni potrebno. Dvije su žene u posljednje vrijeme pokazale kako im unatoč svim postignućima, u pojedinim situacijama nedostaje. Theresa May i Madonna su, svaka na svoj način, pucale sebi u nogu – kako je slikovito napisao jedan glazbeni kritičar. 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *