Sarajevske priče: iskustva koja su promijenila život

Vozeći se prema Sarajevu razgovarali smo o djeci. Ljeto je i nemaju školskih obaveza, pa po cijele dane igraju igrice, gledaju filmove i ljenčare na kauču. Godišnji odmor proveli smo na Visu, u apartmanu u kojem nije bilo perilice za suđe. Konačno smo pronašli način da ih malo uposlimo. Imaju 14 godina, odlični su učenici, prema školi se odnose odgovorno. Potrebno je da zadrže radne navike i kada nema škole. Zabavljeni ovom temom stigli smo u Sarajevo, u predvečerje otvaranja filmskog festivala.
Sarajevska večer gotovo je potisnula ovaj razgovor iz sjećanja. Družili smo se s ljudima koji su tu došli poslom, ili zbog zabave, a najčešće jer im je posao zabava, pa su zbog toga tako uspješni. Prva večer festivala koji je doživio svoje 24. izdanje prošla je besprijekorno. Na crvenom tepihu osjećala sam se opušteno, jer u Sarajevu se nosi ležernost, pa tek onda haljina ili odijelo.
Festival je otvoren filmom «Hladni rat», Oskarom nagrađenog poljskog redatelja Pawlikowskog koji je uživo malo zgodniji nego njegov glavni glumac u filmu.
Iduće večeri išli smo na premijeru filma «Something in the water» američkog redatelja i producenta hrvatskih korijena Petea Radovicha. Susret s Đžananom Musom, devetnaestogodišnjom bosanskom košarkaškom zvijezdom i glavnim protagonistom Peteovog filma, zakucao me za sjedalo i vratio u stvarnost.
Priča filma trebala se vrtjeti oko mlade slovenske košarkaške zvijezde Luke Dončića, koji je igrajući u Real Madridu čekao poziv za NBA. Otkrivši Đžanana Musu, redatelj je fokus prebacio na njegovu životnu priču. Prateći radnju postane vam jasno zbog čega. Đžanan je na početku filma igrač zagrebačke Cedevite pristigao u Ameriku, gdje se raspituju o pojedinostima njegova privatnog života. Kad kaže da živi sam od svoje 11. godine, Amerikanac se u nevjerici smije, a gledatelj je pomalo iznenađen. To iznenađenje traje vrlo kratko jer uskoro se pojavljuje Đžananova majka, koja progovara o danu kada su ona i njen suprug ostavili svog jedanaestogodišnjeg sina samog u jednom stanu u Sarajevu i vratili se u Bihać. Iako je od tog dana prošlo osam godina, bolne emocije tog trenutka njegova majka ponovo proživljava pred kamerom. Preko ekrana se prelijeva tuga dok priča kako mora dopustiti sinu da slijedi svoj san, iako njen majčinski instinkt i želja da ga zaštiti nalažu da se tome usprotivi. Suprug i ona zaustavljaju se na par kilometara udaljenosti od stana u kojem su ostavili Džanana i plaču u automobilu, sigurni da ih tada nitko ne čuje.
Film nas odvodi do ostvarenja američkog sna na bosanski način, u kojem su roditelji pobjednici, skupa sa svojim sinom, jer su dopustili njemu, a onda i sebi, izlazak iz zone komfora njihovih života – kako bi mogao ostvariti ono što mu je suđeno. Potrebna je ogromna i nesebična ljubav, da roditelj tako postupi.
Najveća vrijednost Sarajevskog filmskog festivala nisu filmovi, koje možete pogledati bilo gdje i bilo kad, ako vas zanimaju. Vrijednost festivala su susreti. Na partiju «Gloria Glama» prilazi mi Emina Hodžić Adilović iz «Studija Kaftan». Pita me: jeste li vi jučer bili u liftu u koji sam ušla sa sestrom? Smijem se. Zapamtila je crnu haljinu koju sam nosila, kreaciju Matije Vuice. Razmijenile smo brojeve mobitela. Ujutro se javila sa željom da odemo na ručak. Dok sjedimo u restoranu «Maroco» priča o svom životu i naizgled slučajno spomene Filipa, iz malog hercegovačkog mjesta, kojim je fascinirana. Filip je odrastao bez roditelja, podigli su ga baka i djed. Ima 19 godina, baš kao i mlada košarkaška zvijezda Đžanan, i radi u jednom restoranu kao konobar. Kad nije na poslu, onda radi u polju. Okopava krumpir, pomaže baki i djedu. Emina ga je upoznala slučajno, kad je sa suprugom svratila u taj restoran.
Filip nema nikoga tko bi ga zaštitio. Shvatio je da je korist koju imaju od njega jedini štit koji funkcionira.
Kad su Đžanana Musu svojevremeno klinci maltretirali ispred zgrade, otac ga je upitao: «Hoćeš li da idem s tobom dolje k njima?»
«Nemoj, ionako će se svi oni htjeti družiti sa mnom kad budem igrač NBA»-odgovorio je petogodišnji Đžanan.
Emina je vidjela da gazda osorno razgovara s Filipom i upitala ga: «Hoćeš li da ti pomognemo?»
«Ne treba. Siguran sam da će njegov sin jednog dana raditi za mene. A ja ću se prema njemu odnositi bolje, nego što se njegov otac odnosi prema meni.»-glasio je odgovor.
Emina često misli na Filipa. Kaže da je uvjerena kako će ostvariti ono o čemu sanja. Prisjeća se sebe, kao male bosanske izbjeglice koja je stigla u Ljubljanu, za vrijeme rata. Naučila je slovenski i počela raditi. Kad ju je profesorica u školi upitala što će biti kad odraste, rekla je: modna kreatorica. Kao djevojčicu otac ju je odvodio u tvornicu, u kojoj je ručno lijepila etikete na boce, jer nije bilo stroja. Tada je znala da će uspjeti, čime god se bude bavila.
Tijekom razgovora prisjetila sam se svog izlaska iz zone komfora, koja me očvrsnula i donijela spoznaje, koje su me odredile za čitav život. Bilo mi je 13 godina, ljeto je bilo sporo, kad me majka upitala bi li išla na radnu akciju. Uspavana dosadom rekla sam da bi, iako nisam imala pojma o čemu se radi. Mislim da sam se fokusirala na riječ akcija, a pridjev «radna» sam prečula. Idućeg tjedna zatekla sam se u autobusu s pedesetak odraslih ljudi iz svog grada, koji je za odredište imao Đerdap. Našla sam se u omladinskom naselju na rumunjskoj granici. Prvi šok koji sam doživjela bilo je buđenje u 5.15 ujutro, koje je započinjalo pjesmom. Doručak je bio u 6.30, a onda smo odlazili na Lepenski vir, čistiti arheološko nalazište ili na neke nasipe, gdje sam dodavala vodu. Trebalo mi je nekoliko dana da nabavim sirovi krumpir i tako dobijem temperaturu koja me dva dana ostavila u krevetu. Tijekom tih mjesec dana trinaestogodišnja «ja» donijela je odluku da se u životu neće baviti poslom zbog kojeg će morati tako rano ustajat.
Tek nakon 15 dana majka me nazvala telefonom. Rekla sam joj: izvuci me odavde, meni se tu ne sviđa. Odgovorila je:» Izdržala si pola. Sad još samo 15 dana, vidjet ćeš da ćeš preživjeti.» I tu lekciju sam savladala. Mogu doći u nepoznatu sredinu, u kojoj ne poznajem nikoga, u kojoj vladaju stroga vojnička pravila i sve je drugačije od života kojim živim, ali mogu se prilagoditi, poneka od tih pravila ispoštovati, a neka zaobići. Kasnije, kada sam putovala Europom, pa u novim gradovima i državama iznova započinjala život – nisam se bojala hoću li izdržati.
Vraćajući se iz Sarajeva, poslije tri dana festivala, ponovo smo razgovarali o djeci. On je rekao da je njegov izlazak iz zone komfora bio početak rata, kada ga je majka poslala u srednju školu u Ameriku. To mu je iskustvo zauvijek promijenilo život. Preostalo nam je da shvatimo na koji način ćemo svojoj djeci omogućiti napredak koji se dogodi kad izađeš iz poznatog, udobnog pamuka, u kojem si zaštićen od života.

 

Sviđa Vam se ova kolumna? Potražite posljednju u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *