Saša Broz: “S pet godina sam čitala “Rat i mir”

Saša Broz ušla je u Velvet dotjerana, sama se našminkala jer ne voli da to rade drugi i pohvalila mi se da nije zakasnila, jer joj se to često događa, a onda joj bude neugodno. Razgovarala sam s njom prvi put u životu, a imala sam dojam da se odavno znamo i da to nije prvi razgovor koji vodimo. Vjerojatno je tajna u iskrenosti koja je zapanjujuća. Nije bilo zamuckivanja ni okolišanja, njeni odgovori su precizni i dolaze kao rezultat velikog preispitivanja osobe koja se trudi živjeti ispravno i pošteno prema svijetu i sebi samoj, a to je teško kad u sebi nosiš toliko suprotnog i isprepletenog.

Imali ste premijeru predstave “Libreto” u splitskom HNK, baziranu na tekstu Irene Škorić. Što vas je osobno dotaknulo u tom tekstu pa ste ga poželjeli režirati?

Često mi se događa da neki tekst pročitam i odmah ga poželim postaviti, ali se moja želja ne poklopi s vizijom ravnatelja koji me želi angažirati. Nerijetko su dogovori oko teksta koji ću u određenom teatru režirati stvar kompromisa. Ovdje se poklopilo više pozitivnih elemenata, a ja dosta dugo nisam postavljala tekst domaćeg autora. Smatram da kazališta moraju zakonom zaštititi domaće autore jer imamo puno talentiranih ljudi, a važno je i da se podrže projekti koje je netko već nagradio, a ovaj je tekst dobio nagradu Marin Držić. Tema u kojoj likovi tragaju za popunjavanjem svojih emotivnih i intimnih pukotina vrlo je životna. Odlučila sam se za žanrovsko balansiranje koje može biti dvosjekli mač. No upravo to poigravanje dramom, melodramom i komedijom dalo je živahan almodovarski duh atmosferi predstave.

U intervjuu prije premijere izjavili ste da je najveća glad ona za emocijama.

Radi se o četverokutu, o dva para koja su u opsesivnom traganju za emocijama. Jedan bračni par je iz srednjeg građanskog sloja, a drugi pripada podzemlju, polusvijetu. Svaki par živi u svom svijetu, u anoreksičnoj potrazi za emocijama. Nažalost, u borbi da utaži onu fiziološku glad, suvremeni čovjek zaboravlja na duhovnu. Da bismo bili doista siti, osim osnovne fiziološke potrebe za hranom, moramo zadovoljiti i svoju elementarnu potrebu za emocijama. Ova predstava, među ostalim, progovara o potrebi jednog bračnog para da ostane u braku i iznova pronađe neku novu emociju i intimnost ili pak obnovi nešto što ih je vezivalo, a što je s godinama izblijedjelo.

Koja je vaša dodirna točka s njima?

Osoba sam koja funkcionira isključivo na osnovu emocija. Mojim razumom upravlja srce, oni koji me znaju često kažu: stani, polako, uspori, pogledaj problem iz druge perspektive ‒ što s godinama polako i radim, ali moja emotivna intuicija uvijek se na kraju pokaže ispravnom.

Jeste li veći ziheraš u privatnom ili poslovnom životu?

U poslovnom. U privatnom životu sam naučila da neke stvari ne funkcioniraju onako kako bih željela. Potrebna mi je određena kontrola, no ta vrsta kontrole koju želim postići ne funkcionira na svim poljima. To potvrđuje i moje životno iskustvo. Uvijek bi mi se obilo o glavu kad sam inzistirala da se stvari poslože upravo onako kako ja hoću i nikako drugačije. Moj tata je znao reći: krasno je kako si ti sebi izrežirala cijeli život, možeš li i nama unaprijed reći kako bi nam režirala sprovod pa da možemo mirno pod zemlju. No nije sve uspijevalo onako kako bih zamislila, a kad bih mislila: aha, sad sam došla na svoje, ispalo bi jako loše. Danas s osmijehom gledam na neke izgubljene bitke jer samo priznanje sebi da sam nešto pogrešno odlučila čini me pobjednicom. Idem dalje…

Snimio: Dražen Kokorić

Je li posljedica tih iskustava i vaša izjava da je brak institucija koja pripada prošlosti?

Vjerojatno jest, teško bih se na tu priču više dala nagovoriti, ne samo zbog mog bračnog iskustva, nego zbog iskustava ljudi kojima sam okružena, bliskih prijatelja i poznanika. Imam roditelje koji su 45 godina zajedno. To je jedna lijepa priča i u tom smislu sam crna ovca u obitelji. Smatram da je brak jedna, potpuno zastarjela, vrsta ugovora. Ne može se srcu naređivati i te priče kod mene ne drže vodu. Točno znam što želim, a nakon svih loših odnosa znam što mi i kako odgovara.

U zakonskoj definiciji braka nigdje se i ne spominje ljubav.

Pa u tome i jest problem. Po meni bi cijela stvar trebala počinjati i završavati upravo na tome. Zato svoj potpis zadržavam i čuvam za ugovore s teatrima.

Kad smo već kod toga, nedavno ste raskinuli ugovor s teatrom. Dali ste otkaz na mjesto ravnateljice opere HNK u Rijeci?

Tu sam odluku donijela vrlo racionalno. Kad sam dolazila u riječko kazalište na mjesto ravnateljice Opere, došla sam ne zato da bih sjedila u uredu i primala svaki mjesec plaću, nego u prvom redu zbog mogućnosti da režiram barokne opere. Pretpostavljam da sam zbog umjetničkog kredibiliteta i pozvana u HNK u Rijeci. U mom dvogodišnjem mandatu jedna od tih opera trebala je biti Gluckova “Orfej i Euridice”. Onog časa kada je taj naslov nestao s planiranog repertoara, nisam vidjela nikakvu opciju za ostanak. Moji motivi su od samog početka bili pošteni i jasni. Također, dogodila se potpuno neprihvatljiva opstrukcija vezana uz moje umjetničko djelovanje izvan Rijeke. Svi ravnatelji mogu se uskladiti i uz dozvolu kazališnog vijeća imati pravo na izvanumjetničko djelovanje. U svakom slučaju, ja sam svoje već odavno dogovorene režije izvan Rijeke jasno i decidirano navela kao osnovni uvjet mog pristanka da uopće prihvatim funkciju ravnateljice Opere. Za mene nije bilo nikakvih dvojbi, program koji sam željela realizirati tijekom svog mandata nije bilo moguće napraviti, moje režije koje su bile uvjet pristanka da dođem u Rijeku bile su dovedene u pitanje pa sam odlučila otići.

Još donedavno govorili ste da ste zadovoljni na toj poziciji i u toj sredini. Znači li to da se nešto dogodilo pa ste vrlo naglo donijeli odluku da odete?

Moram istaknuti da su odnos i radna atmosfera s ljudima u teatru, opernim solistima, zborom, orkestrom te s najužim suradnicima s kojima sam radila bili besprijekorni.

Rođeni ste 1968. godine. Možete li se sjetiti trenutka u svom djetinjstvu kada ste shvatili da ste unuka predsjednika države, Josipa Broza Tita?

Da ne bi bilo zabune, živjela sam u jednoj četverokatnici, nismo imali nikakve zaštitare ni vozača, ali sam ipak osjećala neke razlike. Dva puta mjesečno moja bi mama nazvala ravnateljicu škole pa bi rekla: “Molim vas ako možete danas Sašu pustiti jer bi je djed rado vidio?” To bi bio, primjerice, četvrtak ujutro i ja ne bih znala da će se tijekom dana ukazati mogućnost da djed i ja budemo skupa taj vikend, a onda bi došla učiteljica i rekla mi: “Saša, uzmi svoje stvari, ideš kod djeda provesti nekoliko dana.” Onda bih ja skakutala i vikala od sreće, i zbog susreta s djedom, a i zato što neću morati u školu.

Gdje ste tada išli?

U Brdo pokraj Kranja ili na Brijune. U Beograd smo odlazili dva, tri puta godišnje, na proljeće. Djed bi često dolazio u Zagreb pa bismo se vidjeli kod njega na Pantovčaku ili pak u Sloveniji. Često sam odlazila k njemu na Brijune i oni su važna točka na životnoj karti mog djetinjstva. A što je točno on i koja je njegova funkcija u državi shvatila sam ipak nešto kasnije, bilo mi je otprilike devet godina. Naša su obiteljska druženja bila obojena strogim protokolom kad bi dolazili strani predsjednici, državnici, pa sam počela razumijevati da je i on državnik. Netko vrlo važan. Fascinirano sam promatrala mase ljudi koji bi mahali zastavicama i uvijek sam odbijala to činiti jer za mene je on bio samo djed i ništa više od toga.

Možete li se sjetiti nekog od onih koje ste upoznali kao devetogodišnja djevojčica?

Kako ne, sjećam se predsjednika Tunisa, Maroka, Alžira, Turske, Italije, Danske, Nizozemske, Njemačke, Rusije, predsjednika nekih azijskih država… Bila sam i na pulskim festivalima kad su dolazile velike zvijezde koje je primao, ali mene tada, kao djevojčicu, nisu zanimali Richard Burton ili Sophia Loren. Bila sam u nekom svom svijetu, zanimale su me druge stvari.

Što vas je tada zanimalo?

Bila sam mali zvrk koji je bio opsjednut umjetnošću, najviše književnošću. Mislim da sam čitajući izgubila vid. Imam veliku dioptriju jer sam od četvrte godine čitala knjige, s pet i pol godina počela sam čitati “Rat i mir”. Što sam ja od toga shvatila, ne znam, ali mama je rekla da me nije bilo moguće obuzdati. Ona bi mi gasila svjetlo, a ja bih uzela lampu, pokrila se i ispod popluna čitala. Konstantno sam živjela u nekom svom svijetu. Kada mi kažu da sam živjela pod staklenim zvonom, jesam, ali ne onog svijeta na koji ljudi misle, to me nije dotaknulo, živjela sam pod staklenim zvonom svijeta koji sam sama kreirala.

Jeste li s djedom razgovarali o knjigama?

Jako puno. Pitao bi me što sam pročitala i koliko mi je toga jasno, znam li ja koji je to rat o kojem Tolstoj piše, znam li kakva je bila struktura vojske u Rusiji… Pričao bi mi i o svojim iskustvima iz Sovjetskog Saveza dok je bio u zatvoru. Taj dio priče bio mi je manje zanimljiv, a poslije sam zbog toga požalila.

Otkud ta ideja?

Roditelji nisu bili sretni što sam se željela baviti baletom, a ja sam već s tri godine tražila da me odvedu u baletnu školu. Gledala sam na televiziji balet “Labuđe jezero” s Majom Pliseckom i tada je krenulo moje maltretiranje. Dokopala sam se baletne škole, ali su me odmah vratili doma i objasnili mojima da sam premalena te da se u prvom razredu osnovne škole vratim natrag. No ja sam bila toliko uporna da su me ostavili na predškolskom tečaju koji sam ponavljala dvije, tri godine dok nisam stasala do te dobi da mogu krenuti u baletnu školu. Moj su život bili klasični balet, glazba i književnost. Roditelji su jako pazili na to da se ni u kom smislu ne odvajam i ne razlikujem od ostale djece. Bila sam pristojno dijete i imala sam potrebu štititi slabe i dijeliti s drugima. Ta aultruistička nota ostala je do danas, makar ponekad kao žena imam mahnitu potrebu da i mene netko štiti.

Što vam je materijalno ostavio Josip Broz Tito?

Jedne prekrasne naušnice, na primjer, koje i ne nosim. Nosila sam ih jednom, kad sam se udavala. Valjda iz straha da ih ne izgubim, ne znam. Svi komadi nakita koje sam od njega dobila bili su vezani uz posebne trenutke. Kao dijete sam se voljela kititi, a volim to i danas. Jednom smo bili na Vangi i ja sam napravila neku nepodopštinu, bila sam brbljava i rekla nešto što se mojim roditeljima nije svidjelo pa su grubo reagirali, a ja sam se rastužila. Djed me pozvao u jednu manju prostoriju koja je bila blizu njegove spavaće sobe, tamo je bio jedan mali fotolaboratorij koji mu je Kennedy poklonio jer se volio baviti fotografijom. Izvadio je naušnice iz jedne kutije i rekao: “Evo, ima dida nešto za tebe.” Bila sam jako sretna.

Moram priznati da sam, kad sam spomenula materijalno, više mislila na nekretnine.

Ništa od toga. Materijalno nije smatrao bitnim niti je mislio da svoju ljubav prema djeci i unucima ima obavezu definirati samo i isključivo na taj način. U današnje vrijeme ljudima je to teško shvatiti jer i ja, danas kad radim, želim nešto ostaviti svom djetetu. On naprosto nije tako funkcionirao. Nije živio za to da osigura svoje nasljednike. Učio nas je da razvijamo intelektualni potencijal i da sve ono što želimo možemo kupiti i steći svojim radom. Tako je i bilo. Moji roditelji su imali vrhunsko školovanje i bili su na lijepim pozicijama zahvaljujući svom radu. Nikad nam ništa nije nedostajalo. Svoju kćer Saru jednako odgajam te joj govorim da jedino od same sebe može nešto tražiti i da je školovanje i ulaganje u sebe najbolje što si može priuštiti.

Jednom ste prilikom rekli da vi niste opterećeni prezimenom Broz, nego ljudi oko vas. Kako je bilo prezivati se Broz devedesetih godina i koliko vas je u životu pratio osjećaj da ljudi vaša postignuća pripisuju tom prezimenu?

Devedesetih nije bilo jednostavno, tim više što sam jedina od svoje obitelji ostala u Zagrebu. Roditelji su bili vani, u diplomaciji, brat je bio s njima, tako da sam u jednom trenutku jedina branila boje naše obitelji. No bila sam u zlatnoj kazališnoj krletki koja me donekle štitila. Najviše sam vremena provela u Gavelli jer sam tada prohodala s Rankom Zidarićem, svojim bivšim suprugom, a on je bio član Gavelle. Sjećam se da se 1997. slavio Tuđmanov rođendan u HNK, režirao ga je Zlatko Vitez, glumci su po cijenu otkaza morali sudjelovati u tome. U Gavelli se održavala premijera “Poljubac žene pauka”, adaptaciju je radio Vladimir Stoisavljević prema Puigovu romanu. Riječ je o priči o specifičnom odnosu jednog ljevičara u južnoameričkoj državi prema jednom homoseksualcu. Bila je to sjajna predstava i jedna od bitnijih u mojoj karijeri. Te dvije proslave nikako nisu išle jedna uz drugu, a dijelilo ih je samo nekoliko stotina metara. Tuđman me poslije zvao na svoj rođendan jer sam dala velik intervju Đilasu za Feral i pričala o situaciji u državi i odnosu prema mojoj obitelji. Moram reći da je Tuđman osobno bio iznimno korektan prema mojoj obitelji. To su stvari koje ne mogu i neću zaboraviti. O tome kako je država funkcionirala, što su tajkuni od nje napravili, to je druga tema.

Puno je brakova glumica i glumaca. Rijetki su brakovi redateljice i glumca. Je li u početku bila čudna podjela, redatelj je “the boss“?

Nisam o tome razmišljala tako jer smo bivši suprug i ja prohodali kad sam upisala Akademiju, a on je već diplomirao. No kasnije sam ja režirala, a on je glumio. On je fenomenalan glumac. Naša se priča po­trošila i ostalo je prijateljstvo pa sam mogla i kasnije raditi s njim. Dru­gi je par rukava što je bio težak za suradnju i kad smo bili u braku i poslije. Tvrdoglav je i svoj, ali to su kvalitete najvećih glumaca.

Snimio: Dražen Kokorić

Vaš je drugi partner bio Livio Bolković, poduzetnik iz Pule. Promijenili ste svjetove.

Sad se moramo vratiti na početak, kad sam pričala o kontroli. To je bio moj racionalan odmak koji mi je dao golemu dozu sigurnosti. Maknula sam se namjerno u potpunu suprotnost. Ostala sam sama sa Sarom, moja je karijera išla fantastično, ali emocionalno sam bila uzdrmana. Livio je vjerojatno bio muškarac s najvećom dozom samopouzdanja kojeg sam ikad vidjela. Bio je vrlo racionalan, sušta suprotnost Ranku. U tom mi je trenutku točno to trebalo. Bio je jako važan njegov odnos prema mom djetetu, koje je tada bilo u osjetljivim godinama. Sara danas u Liviju ima drugog oca, jednog zrelog i odgovornog čovjeka, i jako se povezala s njim.

Jedno sasvim žensko pitanje: što nedostaje?

Znam da na svijetu postoji netko tko ti je suđen. Vjerujem da se ljudi karmički privuku. Meni se ni s Rankom ni s Livijem to nije dogodilo. Imalo je svoj smisao, ali još uvijek zbrajam svoje pogreške. Kad sam 2009. kupila stan u Zagrebu, shvatila sam da sam krenula natrag. Kad sam se 2004. selila u Pulu, nisam pitala Saru želi li se preseliti. Završila je tada treći razred i mi smo preselile k Liviju. Svakog petka dovozio je Saru i mene u Zagreb da bi ona provodila vrijeme sa svojim ocem. No kad više nisam bila sretna u toj situaciji, sve češće sam sama dolazila u Zagreb. To moje emotivno odvajanje trajalo je gotovo tri godine. A Sara je tada bila drugi razred srednje i pitala sam je želi li preseliti u Zagreb. Sara je odlučila ostati u Puli da bi završila srednju školu. Dakle, ostala je živjeti s Livijem, a mi više nismo bili zajedno. Bilo mi je vrlo teško i naporno vraćati se u stan u kojem više nije bilo ničeg osim mog djeteta. No sve je sjelo na svoje mjesto. Sara i ja smo sada zajedno u Zagrebu, za koji smo iznimno vezane.

Što je za vas ljubav u ovim godinama?

U ovim godinama ne bih htjela govoriti o tom osjećaju kao nekom logičnom slijedu koji se dogodio nakon mojih iskustava. Čitali ste “Orkanske visove”? To je to, nešto za što čovjek živi i za što ide na kraj svijeta. Nema kalkulacije, nema pravila, formi ni društvenih normi koje mogu ići protiv takve ljubavi.
Prava ljubav je jača od svega. Kada si sposoban ogoliti se kao osoba, predati se osjećajno jer svaki dio tvog bića želi biti prisutan u tom odnosu, tada zapravo ljubiš.

Poznajete li neki takav odnos?

Kada bih odgovorila na to pitanje, rekla bih nešto što želim zadržati samo za sebe.

 

Intervju je napravljen za Storybook.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *