Savršene majke ne postoje

Prije nekoliko dana bila sam na kavi s prijateljicama. Obje su u srednjim četrdesetima, udane i imaju djecu. Po prvi put otkako se znamo tema razgovora nam je bila odnos s majkama.  Jedna od njih preporučila mi je seriju «Gypsy», u kojoj glavnu ulogu tumači Naomi Watts. Serija nije vrhunsko ostvarenje, ali ima u njoj zanimljivih trenutaka. Naomi glumi psihoterapeutkinju, a u ordinaciju joj kao klijentica dolazi majka koja je neutješna što je njezina kćer izbjegava. Slušajući njene razgovore s terapeutom, gledatelju postaje  jasno zbog čega je to tako. Radi se o ženi koja ne prihvaća da je njena kćer odrasla osoba koja ima pravo na vlastite izbore. Ljuti se i srdi jer ne uvažava njene zahtjeve, a u svojim je nastojanjima toliko agresivna da ju je kćer prisiljena izbjegavati.

Život svake žene definiran je odnosom s majkom. Uloga oca u psihološkom razvoju djeteta uistinu postaje važna u trećoj godini života, ali ono što se događa u prve dvije godine, a tiče se samopouzdanja i slike o sebi, uglavnom diktira majka.

Nedavno mi je žena, majka dviju djevojčica, visokopozicionirana u jednoj stranoj kompaniji, povjerila da svoju djecu ne ostavlja na čuvanje majci. Odrasla je uz mlađu sestru i u djetinjstvu imala premalo majčine topline i ljubavi. Umjesto toga – dobivala je zadatke. I dobro ih je ispunjavala. To je razvilo njene radne navike, odgovornost i snalažljivost, sve što je danas čini uspješnom u poslu. Istovremeno, izuzetno je osjetljiva, perfekcionistički nastrojena i odlučna u namjeri da njena djeca ne osjete manjak ljubavi i topline koji je obilježio njeno djetinjstvo. Zbog toga inzistira da curice uvijek putuju s njima, ne želi imati dadilju, svakodnevno kuha – iako bi mogla sebi priuštiti pomoć u kućanstvu. Razapeta između zahtjevnog posla i majčinstva, svjesno je prelomila da nešto mora trpjeti. Suprugu nije posvećena niti približno kao svojim djevojčicama. Ondje gdje ju je majka najviše zakinula – kćer je odlučila ispraviti nepravdu. Kako nekad davno nije mogla istisnuti svog tatu i sestru – da bi dobila ono što joj je trebalo – danas je to napravila svom mužu. Ono što je dobro jest da će djevojčice odrasti. Tada će se odnos snaga vjerojatno promijeniti.

Majke koje frustriraju svoju djecu i ne nastoje im u svemu ugoditi ostvare bolji rezultat od onih koje od malih nogu unaprijed pogađaju što njihovo dijete treba i to odmah ispunjavaju. Pretjerano brižna i fokusirana majka, koja se od djetetova rođenja skoncentira samo na njega, ne može podnijeti da zaplače, u parku kao kobac vreba da ga netko ne bi ogrebao ili gurnuo, kad je dijete umorno piše mu školske zadaće, ispunjava mu sve želje i nastoji ugoditi – tom pretjeranom gratifikacijom stvaraju ovisne i nesamostalne osobe. Svijet prema njenom djetetu nikad neće pokazati naklonost koju je imala ona. To dijete će se kad odraste povlačiti pred životnim izazovima. Pretjerana briga i ugađanje stvaraju razmaženu osobu koja je nesigurna, psihološki ovisna, nema vlastite inicijative i ideje, a pritom ima visoko mišljenje o sebi. Takva se osoba u stanju ljutiti na svoju majku, ali se nije u stanju od nje emocionalno odvojiti, pa je na taj način dugoročno osuđena na  duboku frustraciju i nezadovoljstvo.

Prije neki dan jedna je gospođa počela preda mnom plakati jer se njena kćer u 33. godini udaje. Kad sam je upitala zbog čega plače, jer to je prekrasna vijest, odgovorila je da je to njena mala djevojčica i bez obzira koliko joj je godina, ona je neutješna što odlazi.

Majčinstvo je najnezahvalnija životna uloga. Sastoji se u tome da nosiš dijete, u bolovima ga rodiš, posvetiš mu se do krajnjih granica, ne spavaš i nemaš vremena za sebe, život ti se nepovratno promijeni jer se poput satelita vrtiš oko tog malenog bića i ako si sve napravila kako treba – ono će te napustiti. Uspješna majka je ona koja kod  djeteta potiče samostalnost i podržava ga u namjeri da stvori vlastiti život.

Gdje je skrivena zamka? Mnoge majke svojoj djeci samostalnost dopuštaju samo na prvi pogled. Ne protive se tome da im sin ode studirati u drugi grad. Ili da se kćer uda. Dapače, pomno biraju haljinu za vjenčanje. Međutim, emocionalno ne dopuštaju odvajanje. Petljaju se u život svoje kćeri na svakodnevnoj bazi. Imaju mišljenje o svakoj njenoj odluci, koje je uglavnom negativnog prizvuka. Ogovaraju kćerine prijateljice, niti jedna nije dovoljno dobra. Prve su koje će joj reći da se udebljala, kupila haljinu koja joj ne pristaje, nije odabrala karijeru koja je bila za nju, a o odgoju djece ta kćer nikada neće znati niti približno kao ona. Radi se o agresivnim, natjecateljski raspoloženim majkama koje ne žele da njihove kćeri ikada odrastu i postanu samostalne osobe. Nastoje ih zadržati u simbiotskom odnosu u kojem one vladaju. Mogućnost da se takva bolna i duboka veza razvrgne nije u nastojanjima da se majku promijeni, što mnoge kćeri godinama pokušavaju, a iz tih bitaka izlaze teško ranjene. Potrebno je mijenjati sebe i postaviti granice u odnosu.

Američka psihijatrica dr Susan Forward napisala je knjigu koja služi kao vodič kćerima koje su duboko povrijeđene odnosom sa svojom majkom. «Majke koje ne znaju voljeti»,  (Mothers who can’t love) nastala je  temeljem 35 godina rada sa ženama koje su potražile stručnu pomoć zbog dubokih trauma iz djetinjstva i nemogućnosti da se nose s patnjom koju im nanose njihove majke.

U našem je društvu kult majke toliko jak da se o ovoj temi javno  jedva govori. Javnost ostane zgrožena kad dozna da je majka ubila svoje dijete ili ga napustila, no uskoro se sve zaboravi. Žene će govoriti o tome kako su zlostavljane u brakovima, priznat će da su silovane, ponižavane na poslu, ali u kult majke se ne dira.

Donald Wynnicott, engleski pedijatar, skovao je termin «dovoljno dobra majka». To je ona koja ispunjava potrebe djeteta, ali isto tako mu vremenom dopušta vlastita iskustva. Frustrira ga u mjeri koju dijete može podnijeti. Na taj ga način jača i pruža mu osnovu za buduće nošenje sa životnim nedaćama. Ona ima empatiju i brine, ali ne trči istog trena na svaki plač djeteta. Takve majke odgajaju samostalnu i u konačnici uspješnu djecu.

Kao posljedica idealizacije u javnom diskursu o majčinstvu događa se da čim neka javna osoba rodi dijete – počne davati intervjue u kojoj je mjeri to promijenilo njen život. Htjela ili ne, ona sada treba znati sve o majčinstvu i tako odgovarati na pitanja. Zamislite da neka iskreno kaže da nema pojma u što je upala, ali duboko u sebi ćuti navigaciju koju slijedi.

Imam troje djece u dobi od 23, 21 i 13 godina. Još uvijek nastojim biti «dovoljno dobra majka». Kada sam počela učiti o psihološkom razvoju djeteta, najprije sam shvatila što sam sve mogla bolje. Onda sam naučila jednu važnu stvar: da je adolescencija točka popravka i da sve ono što nisam dobro odradila u prvim godinama njihova života – tada mogu popraviti. I danas nastojim i trudim se. Savršene majke ne postoje.

 Svidjela vam se ova kolumna? Posljednju pročitajte u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *