Sergej Trifunović – O Johnnyju, glumi, ljubavi, i kako je sve povezano

Sergej Trifunović najmlađi je moj sugovornik s kojim sam razgovarala za Storybook. Kako je uvijek riječ o ljudima koji  imaju značajnu biografiju i u svojoj su profesiji ostvarili vrhunce kojima mogu poslužiti kao putokaz, dosta je teško bilo pronaći nekoga tko se u toj dobi istinski realizirao.  Dovoljno je pogledati popis filmova poznatih hrvatskoj publici, među kojima su „Kad porastem, bit ću kengur“, „Munje“, „Montevideo, Bog te video“, „Karaula“, „Obrana i zaštita“ i postane vam jasno da je riječ o glumcu koji  iza sebe ima doista impresivan niz. Na internetskoj stranici IMDB piše da Sergej Trifunović nije nalik Leonardu DiCapriju, nego je više kao James Dean, s tom razlikom da njegovo buntovništvo nikada nije bez razloga. Ovaj smo razgovor obavili u Rovinju, , a na njegov prijedlog našli smo se u jednom restoranu.

Pokazao je svoju drugačiju stranu, o kojoj ni na internetu, ni od njegovih uvaženih kolega nećete doznati ništa. Bio je pristojan mladić iz provincije, pun velegradskog duha, dobro odgojen i razgovorljiv, spreman uvažiti sugovornika i započeti dijalog. Otvorio je u jednom trenu srce i dušu, što mu se, priznaje, rijetko događa, i samo za čitatelje Storybooka pokazao gotovo sve slojeve jednog umjetnika koji se neprestano preispituje i mijenja.

Kako se pripremate za svoje uloge? Postoji li neki uhodan način?

Gluma je oblik psihoterapije, neka vrsta unutarnjeg čišćenja. U svojoj biti, to je kopanje po samome sebi. Svi su ljudi iz istog izvora, svakog čovjeka od šest milijardi ljudi na ovom svijetu možeš pronaći u sebi, postoji točka u kojoj se preklapate. Svi imamo ista stremljenja, strahove i želje da budemo voljeni, prihvaćeni i uspješni, svi u konačnici želimo isto. Kad god radiš neki lik, prvo ga moraš naći u sebi, potrebno ga je osjetiti i prepoznati prije nego što ga odigraš. To je najispravniji pristup građenju uloge.

Jednom ste izjavili da, kad ljudi shvate gdje ste sve živjeli, pomisle da ste dijete vojnog lica. Vaš otac je bio glumac. Koliko su česte selidbe u djetinjstvu pozitivno utjecale na vaš razvoj?

Dovoljno je da živiš u tri mentalno i geografski različite sredine, kao što su Mostar, Kruševac i Užice. Od Kruševca do Užica ima 300 kilometara, ali razlike su nevjerojatne, kao kad prođeš tunel Učku. Druga klima, drugo raslinje, drugi ljudi… E, takva razlika je između Kru­ševca i Užica. Uvjeren sam da bolji glumci dolaze iz provincije zato što u malom gradu na jednoj glavnoj ulici možeš sresti i upoznati sve tipove ljudi. Lokalne zvijezde i glavne ribe, kriminalce, ovakve i onakve… U Beogra­du je to malo teže jer je to velik grad. Mala sredina te tako značajno formira i da ti nevjerojatna iskustva jer takve ljude ne možeš sresti nigdje.

Snimio: Dražen Kokorić

To je, dakle, vaš repertoar uloga?

Tako je, kad čitam ulogu, iz svoje podsvijesti izvučem kodno ime, aha, to je taj lik i na to samo nadograđujem. Tako da mislim kako su te selidbe na mene iznimno pozitivno utjecale, i u glumačkom i u ljudskom smislu. Da sam ostao samo u Mostaru ili u Užicama, bio bih znatno siromašniji.

Koliko ste godina živjeli u Mostaru?

Ondje sam se samo rodio, moji su već živjeli u Kruševcu, ali kako je moja majka velik lokalpatriot, kao i svi Mostarci, vratila se samo da me tamo rodi, da bi mi u dokumentima na mjestu rođenja pisalo Mostar. Kasnije sam svakog ljeta po dva mjeseca provodio kod bake i djeda u Mostaru. To je značajno utjecalo na mene i mogu reći da me Mostar jako oblikovao.

Vaše je formalno obrazovanje prilično siromašno, niste završili  Akademiju ni srednju školu. Kako ste onda prepoznali da želite biti  glumac?

Nisam ja prepoznao, nego moj otac koji je bio provincijski glumac. Sin pekara, i to dobrostojećeg, koji je živio u Jagodini i bio je član amaterskog kazališta. Otišao je na prijemni ispit na Akademiju u Novi Sad i došao svom ocu s riječima da je primljen i da želi biti glumac. Moj djed je na to rekao: “Ja da te plaćam da budeš cirkusant?” I gađao ga je čizmom, izbacio ga iz kuće. Moj otac nije odustao od svoje želje i otišao je tada u prvo provincijsko kazalište u blizini, u Pirot, a otamo je otišao u Mostar, gdje je već bila jedna ozbiljnija glumačka ekipa, Jozo Lepetić, brat Zvonka Lepetića, Toni Pehar i ostali. Tako je upoznao moju majku, koja se prezivala Ivković i studirala je pravo.

Kako je otac prepoznao vaš talent? Sjećate li se tog trenutka?

Kad se rade kazališne predstave u kojima glume i djeca, obično se uzimaju djeca glumaca, rekvizitera, koja su u blizini, ako imaju imalo talenta. Uvijek sam nešto glumatao, znao napamet pjesme, čitao sam s četiri godine ćirilicu i latinicu, potpuno jednako. Bio sam, što bi se reklo, dijete puno interesa. Prvi sam put stao na scenu u svojoj osmoj godini, spremali smo „Vašar u Topoli“ Dobrice Erića. Igrao sam malog Žiku koji tjera bika na sajam da ga proda. To je bila velika uloga s puno teksta, što je meni bilo super jer sam dobio opravdane sate izostanka s nastave. Moja je uloga bila sva u stihu. Kasnije sam bio trostruki republički prvak u recitiranju, u mlađoj i u starijim kategorijama. U suštini sam samoobrazovana osoba. Tako da se ne sjećam točnog trenutka, ali s vremenom je postalo jasno da imam talent.

Niste se, dakle, mogli obrazovati kroz sustav? Reklo bi se da ne podnosite formu.

Sustav mi je definitivno išao na živce. Završio sam osnovnu školu u Kruševcu i onda sam upisao srednju. Stari je donio gitaru iz Češke i počeo sam svirati. Gitara je jedno vrijeme bila sve što me zanimalo, sjedio sam i vježbao dnevno po osam sati i bio sam samouk, tako da i dalje ne znam note. Ali nije mi bio problem sjesti na autobus, otići u Sevojno, kod nekog tipa koji zna odsvirati D7 na gitari. Poslije sam čitao da su George Harrison i Paul McCartney tako putovali u Brighton da nauče E7 od nekog tipa koji to zna. Odmah sam imao školski bend, a škola me uopće nije zanimala. Zato sam upisao srednju pedagošku jer je nikada nitko nije ponavljao, nije trebalo puno učiti, pohađala su je djeca sa sela, djeca prosvjetnih radnika i ona koja ne znaju što će sa sobom. Bio sam u toj trećoj grupaciji u kojoj nas je bilo najviše, ali najbolji dio je bio taj što sam u razredu imao 38 žena. Naravno da sam na polugodištu imao sedam jedinica pa su me izbacili iz škole.

Snimio: Dražen Kokorić

Jesu li vas roditelji i nastavnici tada pokušavali uvjeriti da trebate učiti?

Moji su roditelji znali koliko čitam, Dostojevskog sam pročitao u prvom razredu srednje škole, a bio je tek kasnije u lektiri. Nakon pedagoške škole prešao sam kao ponavljač u jezičnu gimnaziju. Kada sam na kraju drugog razreda gimnazije zbog puno neopravdanih sati imao problema, moj je otac uglavnom šutio.

Čini mi se da je to čudno za glumca?

Šutljiv je čovjek. Ja sam se sad s vama ovdje raspričao, no u Srbiji sam na glasu kao osoba s kojom je vrlo teško raditi intervju. Dogodi se da dođem na razgovor i počnem odgovarati s da, ne i možda. Nekoliko je ljudi uspjelo izvući iz mene da ovoliko pričam o sebi, svih ovih godina. Ne govori intervju samo o osobi koju se intervjuira, što ljudi pogrešno tumače, nego i o onome tko taj razgovor vodi. Tako je i s glumom. Gluma je interakcija, a kakav je čovjek kad je sam, to je druga stvar.

Kako je otac utjecao na vaš životni izbor?

Moji su interesi bili psihologija, arheologija i povijest umjetnosti. Gluma mi je sve dotada bila zabava. Otac je tada rekao: s ocjenama koje imaš nećeš moći upisati nijedan od ovih fakulteta. To se može danas na ovim privatnim budalaštinama upisati što god hoćeš. Otac je rekao da je prijemni na Akademiji u lipnju i izašao iz sobe. Indirektno mi je tada poručio da sam rođeni glumac, usmjerio me da studiram nešto što on nije mogao, a pritome nije želio peglati svoje komplekse na meni, pa se nije postavio isključivo, niti je želio da mu budem životni projekt. Glumu nisam doživljavao kao ozbiljan posao, a ni danas je ne doživljavam tako.

Možda se baš zbog toga njome bavite?

Mislim da je to točno, jer da je ozbiljna profesija u pitanju, ne bih to mogao godinama raditi. Ovako sam predan.

Čitala sam vaš tekst o Johnnyju Štuliću, kojeg ste upoznali u njegovu domu u Nizozemskoj. U tekstu navodite da je talent neprirodna riječ, a dar je prikladna, jer je to nešto darovano od Boga. No, kad je čovjek višestruko nadaren, a to je obično slučaj, stvara li to određeni nemir?

Cijeli sam život nemiran, tragam za mirom. Bavim se glazbom, sviram i pjevam. Ne znam jesu li ti darovi samo kanaliziranje tog nemira. Ne mogu se baviti stvarima istovremeno, nego sve ima svoje vrijeme. Koncerte koje sad imam s Big Bandom, a riječ je o 27 glazbenika koji me prate na sceni, sanjam od 1997. godine. Nisu se mogli dogoditi ranije, nego baš sada, stiglo je vrijeme za to. Počeo sam shvaćati da Bog ima svoje vrijeme za sve. Tip sam čovjeka koji hoće sve sad i odmah. Onda shvatiš da se neke stvari dogode tek kada si za to spreman. Za sada imam još jednu neostvarenu želju u životu, a to su brak i djeca. Očito iz nekog razloga za to još nisam spreman.

Book: Na koji se način za to pripremate?

Sigurno je da sporije sazrijevam, i to ne samo psihički, nisam se, na primjer, brijao do 23. godine. Kod mene sve ide drugačijim tijekom i događa mi se kasnije.

Štulić vam je te noći rekao da uvijek žudite za ženama koje ne možete imati.

U to vrijeme je to bila istina. Znaš kakav je to osjećaj kad ti jurodivi (ludost radi Krista, pojava prisutna u pravoslavlju, kad se osoba odriče svega ovozemaljskog, pa naizgled djeluje neuravnoteženo, a iznutra je sveta, op. a.), a on to definitivno jest, kaže: “Ti si štakor po kineskom horoskopu, možeš spavati gdje hoćeš i želiš žene koje ne možeš imati.” Samo ti to onako prospe pred tebe i znaš da je istina. Do prije koju godinu sam stvarno jurio žene koje su iz nekog razloga bile nedostižne. Ali ne samo žene, sve što mi se iz nekog razloga činilo da ne mogu imati. Ono što je bilo blizu i dostupno, nije mi bilo zanimljivo. Onda sam detektirao taj svoj problem. Ima jedna prekrasna rečenica iz Talmuda: „You don’t see the things the way they are, you see the things the way you are“. Puno mi pomaže spoznavanje sebe samoga, kad uočim da je nešto moj problem, to već prestaje biti problem jer tada stvar promatram iz drugog ugla.

Što je za vas ljubav, kakva je veza koju želite ostvariti?

Mislim da je puno važnije s kim se budiš nego s kim liježeš. Užasno sam grintav kad se ujutro probudim, prvih petnaest minuta, dok ne popijem kavu. Ako mi osoba koja se budi pokraj mene izmami osmijeh, to je ljubav. Jedva čekam da joj napravim doručak. Dok sam bio u fazi da jurim nedostižne žene, nikad mi ljubav nije donosila mir. Sada povezujem ljubav s mirom, postoje moćni mirovi. Goran Navojec i ja zimus smo snimali u Norveškoj, u nekom skijaškom centru, na terasi. Čudna je ta Norveška, hladno je, a zrak je tih. Rekao sam mu da mi je uzbudljivo, a on je dometnuo da je to moćni mir. Mislim da ljubav mora biti upravo takva.

Kada ste posljednji put plakali?

Nedavno, za mene je plač čišćenje i plačem u kazalištu ili kad gledam neki film. A kad sam uplašen, smijem se.

Ljudi su, kad ste se pojavili u srpskom “Big Brotheru” i pozvali gledatelje da doniraju novac za oboljelo dijete, stekli dojam da ste empatična osoba. Izrazili ste tada, između ostalog, svoje gađenje prema voajerizmu koji je danas zavladao.

Tako je, to je bilo tri u jedan. Iskoristio sam nekoliko televizijskih minuta u prime timeu da ljude pozovem na humanost. Zakonom bih zabranio nešto što se zove reality, makar to postoji u Americi, ali to je zemlja koja ima sve najjače na svijetu. Kad je Hollywood prije dvadesetak godina potpuno idejno propao, odjednom su najbolji scenaristi, redatelji i glumci počeli raditi na televizijama. E, kad televizija daje gomilu fantastičnih serija, onda može sebi dopustiti i reality.

Jeste li se zato prihvatili produciranja „Jebo sad hiljadu dinara“ Borisa Dežulovića?

Točno. Režirat će Radivoj Andrić, s kojim sam radio „Kad porastem, bit ću kengur“, a ja sam producent. Boris Dežulović je autentičan i užasno duhovit, rasterećen frajer. To je najveći satiričar kojeg su ovi prostori imali, još od Kočića. Pogledaj samo riječ satira, dakle, on satire. Radit ćemo film i seriju. Raša Andrić godinama nije napravio film, ali je u međuvremenu postao glavni hrvatski redatelj reklama. Preporučio mi je taj roman. Kupio sam ga za 300 dinara, mislim se „jebo sad 300 dinara“ i nisam godinu dana to pročitao. Onda sam sreo Vladu Divca koji mi je rekao da je pročitao treći put jednu te istu knjigu. Naravno, Borinu. I vratio sam se kući, pokušao opet čitati. Stigao sam teškom mukom do sedamdesete stranice i zatvorio. Onda sam otišao na more u Opatiju. Bilo je penzionerski, prosjek godina na plaži 70 i počnem ja opet čitati Borin roman, ispočetka. U jednom trenu sam urlao od smijeha na plaži. Bilo mi je neugodno, ali nisam mogao prestati. Odmah sam nazvao Dežulovića i rekao mu da hoću to raditi.

Rekli ste da su žene danas zaboravile biti ženstvene. Mislite li da su muškarci zaboravili biti džentlmeni?

Naravno, to je uzročno-posljedična stvar. Mene su odgajali da je normalno da ženi pridržiš kaput, pripališ joj cigaretu. Današnje te djevojke čudno gledaju kad to napraviš. Stvar je otišla ukrivo, u oba smjera. Ma sve je to otišlo k vragu, skupa s klimom.

 

Intervju napravljen za Storybook.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *