Slabiji spol: “Žene koje šalju lažnu sliku savršenstva otežavaju situaciju”

Britanska glumica Keira Knightley napisala je esej «Slabiji spol» i posvetila ga svojoj trogodišnjoj kćeri Edie. Snažan i iskren glumičin tekst objavljen je u sklopu zbirke «Feministkinje ne nose ružičasto (i druge laži)». 2015. godine slavna britanska glumica Keira Knightley donijela je na svijet kćerku Edie, samo dan ranije nego što je britanska princeza Kate, supruga princa Williama, rodila svoje drugo dijete, princezu Charlotte. Rođenje novog člana britanske kraljevske obitelji medijski je izuzetno popraćen događaj, a Keira ga opisuje ovako: Gledali smo tv. Ona je bila na izlasku iz bolnice. Sedam sati nakon poroda, našminkanog lica i u visokim petama. Lice koje svijet želi vidjeti. Sakrij. Sakrij našu bol, naša rascijepljena tijela, naše grudi koje cure, hormone koji divljaju. Izgledaj lijepo. Izgledaj stilizirano, ne pokazuj svoju bitku, Kate. Sedam sati nakon tvoje borbe između života i smrti, sedam sati nakon što ti se tijelo slomljeno otvorilo, a krvavi, vrišteći život izašao iz njega. Ne pokazuj. Ne govori. Budi ondje sa svojom djevojčicom, fotografirana od gomile muškaraca.»

Keira je potom opisala svoje iskustvo rađanja; ogoljeno, surovo i predivno, koje se nimalo ne uklapa u sliku koju je Kate ponudila svijetu. Princeza Kate nije prva žena u britanskoj kraljevskoj obitelji koja je započela s takvim načinom prezentiranja poslije poroda. Istovjetnu sliku poslala je svijetu princeza Diana i tako stvorila tradiciju, koju je Kate odlučila slijediti.

Keira Knightley se u svom eseju nije fokusirala na princezu, kako to u prvi mah izgleda, nego na pritisak usmjeren na žene, one kraljevskog i pučkog podrijetla, na savršenu sliku koju se šalje i koju mnoge žene, vlastitom voljom ili pod pritiskom očekivanja pokušavaju slijediti. Kate je svojim pristankom na rolu proširila put očekivanjima, normalizirala ih i dala im dignitet.

Keira Knightley podrobno je opisala pritisak koji muškarci ne mogu niti zamisliti, a koji se nakon poroda nastavlja na poslu.

«…Budna s tobom cijelu noć i onda radim čitav dan. Moji muški kolege mogu kasniti, ne moraju znati svoj tekst. Mogu vikati, vrištati i bacati stvari. Mogu se pojaviti pijani ili se uopće ne pojaviti. Oni ne vide svoju djecu. Oni rade. Moraju se koncentrirati. Žene moraju biti lijepe… Biti fine, podržavajuće, lijepe, ali ne previše lijepe, biti mršave, ali ne premršave, biti seksi, ali ne previše. Biti uspješne, ali ne preuspješne. Nosi ovu odjeću, izgledaj ovako, kupi ovo.»

Prije nekoliko godina prijateljica mi je povjerila što joj se dogodilo nakon drugog poroda. Rodila je carskim rezom i upravo je izašla iz bolnice. Boljela ju je rana, jako je krvarila, nije se mogla uspraviti dok sjedi, bradavice su joj curile, a kod svakog pokušaja dojenja i lijeganja na bok probadala ju je bol u rani. Na dan kad je iz bolnice došla kući njen je svekar, koji živi u Karlovcu, slavio rođendan i inzistirao da ona, njen suprug i starije dijete, djevojčica od četiri godine, dođu na njegovu proslavu. Suprug ju je zamolio da tom zahtjevu udovolje. Pa već je prošlo osam dana otkako je rodila. Da joj nije dobro ne bi je valjda pustili iz bolnice.

«Ne mogu sjediti normalno na kauču. Krvarim, sve me boli i nije mi do ljudi.»-govorila je, a on ju je sumnjičavo gledao.

Njen svekar je nastavio nazivati.

«Dođite! Svi vas čekamo! Slavimo i rođenje unuka, svi ga žele vidjeti.»-govorio je svom sinu.

Tada se u priču uključila njena mama.

«Ja ću ti pomoći da sjedneš u auto.»-rekla je.

«Stisni malo zube, ništa ti neće biti. Brzo ćemo biti u Karlovcu, ja ću nositi bebu dok se uspinjemo na treći kat. Ti onda lezi u sobu.»-rekla joj je mama.

U tom se trenutku rasplakala. Nije mogla vjerovati da ljudima, koji bi je sada trebali zaštititi, nije jasno da su njen život i zdravlje krhki, baš kao i bebin imunitet. I da su oni važniji od toga da njen svekar ima kompletnu rođendansku proslavu.

Zato se posvađala s mamom, stjerala u neku stvar svog muža, a svekru više nikad nije došla na proslavu rođendana. Kad sam je upitala otkud je izvukla snagu za svađanje, rekla mi je da je imala dojam da brani život svog djeteta. Vjerovala je da bi dolazak među polupijane ljude koji nose tisuće klica i bakterija, a koji bi htjeli vidjeti i dodirnuti novorođenče – bebi staroj osam dana ugrozio život. Mojoj se prijateljici ovo dogodilo prije desetak godina.

Da se u danu njezine agonije na televiziji pojavila Kate Middleton, koja je rodila sedam sati ranije i s besprijekornom frizurom, make upom, u lepršavoj haljinici i na štiklama pozirala pred fotografima, pitanje je kako bi se razvijala ova priča. Suprug joj se i danas pravda da je slušajući njenu mamu, koja je također rodila, još više inzistirao, jer valjda njena mama zna što govori. Mama se opravdava da je mislila preuzeti bebu i pomoći joj, a svekar se nikad nije izjasnio.

No, da su mogli, uprli bi prstom u princezu Kate i tako joj probali začepiti usta. Pritisak kojem su žene izložene tijekom trudnoće, poroda, dojenja, majčinstva, podizanja i školovanja djece doista je nemjerljiv s bilo čime što muškarci tijekom normalnog života prolaze. Žene koje šalju lažnu sliku savršenstva dodatno otežavaju situaciju drugim ženama. Neke sretnice doista lako rode. Sutradan su gipke i pokretne, neke kažu da nisu osjetile porod, druge uđu u traperice koje su nosile prije trudnoće nekoliko tjedana nakon poroda. To nije razlog da bi likovale. Trebaju se osjećati kao sretnice i shvatiti da su u manjini. Postoji mogućnost da je princeza Kate javnosti i svom mužu toga dana željela demonstrirati kako nije ništa manje hrabra niti vrijedna nego što je bila njegova voljena majka. Baš kao što je princeza Diana, dok je rađala Williama i Harryja željela pokazati svom mužu da je dobro odabrao i da je ona prava žena za njega. Dok je stiskala zube smješkajući se novinarima i noseći svoju bebu u naručju, je li razmišljao o njoj, ili su mu misli letjele prema Camilli? To nikad nećemo saznati.

Žene se ne bi smjele sramiti svoje prirode, niti banalizirati porod kao da se radi o odlasku na pedikuru. I one priče kako su naše bake rađale u polju i vraćale se s naramkom drva i djetetom u naručju navode se s ciljem da nas se posrami. Koliko je naših baka umrlo prilikom poroda i koliko djece su pokopale? Svaka je žena dovoljno jaka da izdrži porod, koji muškarci fizički ne bi mogli izdržati, pa ipak pripada slabijem spolu. Ima dakle pravo nakon poroda biti slaba, natečena, bolna, izranjavana, ima pravo na višak kilograma i kosu koja opada. Snaga se ne sastoji u prikrivanju slabosti nego u njenoj demonstraciji i prihvaćanju. Primjer snage je novozelandska premijerka Jacinta Ardern koja je u New York, na zasjedanje UN-a doputovala s bebom starom tri mjeseca, koju doji. Dok je držala govor, njen partner Clarke Gayford držao je tromjesečnu Neve u naručju. Kasnije je rekla da bi voljela da je mogla fotografirati lica Japanaca koji su ušli u sobu dok je svojoj bebi mijenjala pelene. U Hrvatskoj bi mnogi, da je riječ o našoj premijerki, poručivali: Clarke izdrži!

 

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *