Štikle: ženski odabir, a ne uvjet poslodavca

Sjećam se vremena kad sam s čežnjom gledala štikle svoje majke, vrebajući trenutak kad će otići na poslijepodnevni odmor, da ih nataknem i vidim koliko ću vremena, klateći se i lelujajući, izdržati u njima.

Sama činjenica da na visokoj peti uspijevam održati ravnotežu dok pokušavam napraviti pokoji korak, uzbuđivala me i tjerala da iznova probam. Štikle sam tada smatrala znakom ženske snage i moći, bile su ulaznica u svijet odraslih žena, u koji trinaestogodišnja djevojčica u svom neznanju i naivnosti što prije želi ući. Bile su primamljive i intrigantne poput ruža za usne, još jednog predmeta čiji je posjed ukazivao da si odrasla pripadnica ženskog spola. U toj dobi promatrala sam  odrasle žene, upijala njihove pokrete, način na koji su se šminkale, odijevale, obuvale i žudjela za danom kada ću ući u njihov svijet, koji je izgledao mistično i uzbudljivo.

Prve štikle dobila sam za maturalnu zabavu, majka mi je u salonu savjetovala da odaberem petu od 5 centimetara koju je smatrala idealnom za večer koja bi trebala biti puna plesa, a ja sam gledala one od 10 centimetara visine, na koje je samo odmahnula rukom. Poslušala sam je, kupile smo crne lakirane štikle koje sam u kasnijim selidbama izgubila, ali ih i sada mogu prizvati u sjećanje do najmanjeg detalja. Svog se maturalnog plesa slabo sjećam, od te dugoiščekivane večeri uzbudljivije je bilo spremanje .

Nedavno sam bila na svadbi. Ljetna večer, ugođaj s filmskih setova, drveni plesni podij i žene u haljinama, sandalama ili štiklama. Postojala su dva ključna trenutka, prvi se dogodio kad su mladenci zaplesali svoj ples koji uvijek izmami osmijeh na lica, donoseći blaženost čak i među one koji inače preziru svadbe.

Drugi se važan trenutak odigrao kad su zvanice svoje cipele s visokom potpeticom odlučile zamijeniti rezervnom varijantom, balerinkama koje su ponijele za onaj dio večeri kad im estetski dojam koji ostavljaju postane sporedan u odnosu na udobnost i osjećaj slobode koji pružaju cipele s ravnom petom.

Negdje iza ponoći rijetke su bile one koje su još uvijek plesale u  cipelama u kojima su došle.

Pokraj mene zastao je muškarac kojeg bije glas zavodnika iz javnog života, držao je čašu i promatrao visoku ženu koja je razdragano plesala u balerinkama. Prokomentirao je, više za sebe, ali dovoljno glasno da ga čujem: «Balerinke su najsigurnija kontracepcija.»

Ženu koja se zna kretati u štiklama muškarci doživljavaju privlačnom. Štikla je seks, a ona koja je nosi postaje seksualni objekt. Kad se radi o  prigodama poput ove u kojima žene same biraju što će obuti i odrede trenutak u kojem im je dosta – situacija je pravična. Odluka o tome kako će se osjećati pripada ženi.

Moj odnos sa štiklama vremenom se promijenio. Uočila sam da posljednjih godina one s petom višom od 5 centimetara kod mene ne prolaze. Cipele su mi važne, ali još važnije je koliko su udobne,  ono što izgleda neudobno – nije mi lijepo ni privlačno. Na policama imam pozamašan broj cipela s previsokom potpeticom za koje zasigurno znam da ih više nikada neću obuti. Ponekad se čudim kako sam uopće kupila takve modele, kao da to nisam bila ja, nego neka žena koja nije mislila na svoje zglobove i prste, a cirkulacija joj nije bila važna.

No, što ako ste prisiljene nositi cipele s visokom potpeticom, zato što firma u kojoj radite nalaže da je dio radne uniforme štikla od 5 do 7 centimetara, u kojoj morate provesti radno vrijeme?

U Japanu već mjesecima traje pokret #KooToo koji je u siječnju pokrenula Yumi Ishikawa, jedna od mnogobrojnih žena koja je za vrijeme radnog vremena morala nositi cipele s visokom petom. U Japanu se prilikom primanja na posao visoke potpetice smatraju obaveznim dijelom outfita za žene, pa nije čudno da je Yumi Ishikawa sa svojim tvitovima o štiklama i nepravdi što ih nosi tijekom radnog vremena naišla na enormno odobravanje. Očigledno je artikulirala ono što su mnoge žene mislile i osjećale mučeći se svakog dana na poslu u visokim petama pokraj muških kolega koji noseći udobne ravne cipele nisu ni slutili da njihove kolegice otečenih stopala i s krvavim žuljevima s posla odlaze kući.

Problem nije karakterističan za Japan. U Velikoj Britaniji se mlada Nicola Thorp 2015. godine pojavila na poslu recepcionistice u ravnim cipelama, pa su je poslali kući.  Trebala je raditi za veliku financijsku tvrtku, a agencija koja ju je uposlila tražila je da na radnom mjestu nosi cipele s visokim potpeticama, što joj je bilo neprihvatljivo. Pokrenula je on-line peticiju i prikupila više od 150 000 potpisa, tako da je problem stigao do parlamenta. Tvrtka je u konačnici promijenila pravila odijevanja za žene, a štikle su izbačene iz obaveznog outfita. No, Nicola Thorp smatra da borba nije završena i da tvrtke nemaju pravo od žena zahtijevati ni da se šminkaju. Štikla i ruž za usne, to je ono što simbolizira ženu, no zapravo ta dva predmeta simboliziraju privlačan seksualni objekt. Ima li itko pravo tražiti od žene da na  poslu bude privlačan seksualni objekt?

U Kanadi je pokrajina Britanska Kolumbija 2017. godine ukinula pravilo po kojem žene na posao moraju dolaziti u cipelama s visokim potpeticama, uz objašnjenje da su pritom u opasnosti od fizičkih ozljeda.

Ukoliko u Hrvatskoj nosite štikle na poslu, niste samo u opasnosti od fizičkih ozljeda, nego i od seksističkih izjava i dobacivanja koje dolaze s raznih mjesta i pozicija.

Tako je riječki gradonačelnik prošlog tjedna dopustio sebi sljedeću opasku: «Dajte se koncentirajte ili ste opet na visokim štiklama, pa to utječe na vašu raspravu»

Rekao je to vijećnici Ivoni Milinović, samo zato što se nije slagao sa sadržajem njenog izlaganja.

Europska prijestolnica kulture 2020 ima gradonačelnika koji sebi dopušta seksizam u Gradskoj vijećnici, pa ne raspravlja o  onome što se govori, nego ide na žensku osobu – štiklom.

 Od njegovog ispada ogradile su se i članice Foruma žena SDP-a.

No, vratimo se obavezi nošenja štikle na radnom mjestu.

Zanima me postoje li u Hrvatskoj žene koje su internim pravilnikom ili nepisanim kodeksom svoje firme prisiljene nositi štikle na radnom mjestu. Bilo bi zanimljivo čuti kako se osjećaju, iako je lako pretpostaviti da su sretne što imaju posao, pa im ne pada na pamet pokretati kampanju protiv tog zahtjeva. Kćer mi je nedavno u prolazu dobacila da su potplate  mojih štikli  izlizane od njezina isprobavanja pred ogledalom. Nadam da će ih u životu nositi samo onda kada poželi. Moć ne leži u štikli, nego u mogućnosti da je ne nosiš.

Sviđa ti se ova kolumna? Pronađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *