Što bi sada dali za jedan normalan, običan ponedjeljak?

Od svih fotografija koje su pokazivale razornu moć zagrebačkog potresa najviše me dojmila ona na kojoj su prestrašene rodilje u dvorištu bolnice u Petrovoj držale u naručjima svoje bebe.

Nijedna situacija ne može ženu nagonski uznemiriti kao ona u kojoj postane majka i donese dijete na ovaj svijet – koje od tog časa ima potrebu zaštititi. Dobro se sjećam tog osjećaja svaki put kada sam ležala u bolnici u Zajčevoj i držala oštre prstiće u rukama.

Doživjeti najjači potres u posljednjih 140 godina baš u rodilištu, kad si još slaba i krvariš, možda te rana od carskog reza boli toliko da je bolno ustati iz kreveta i bježati s bebom u naručju vani – gdje vreba neumoljivi korona virus – velika je trauma. Suosjećam s majkama iz zagrebačkih rodilišta i nadam se da će se oporaviti od ovog događaja. Želim im da za života ne prožive ništa približno strašno toj nedjelji 22.3.2020. koja će ostati upamćena kao dan u kojem je stvarnost nadmašila scenarije u holivudskim filmovima katastrofe.

U njima ljude proganjaju smrtonosni virusi ili stvorenja, požari, potresi ili poplave, možda čak i teroristi – ali nikada u isto vrijeme.

Kroz povijest su ljudi, ako ćemo pravo, doživljavali tragedije poput ratova, gladi i zaraznih bolesti baš u isto vrijeme. U Drugom svjetskom ratu ljude su dodatno iscrpljivali glad i tifus. Nevolje nas nikada nisu pitale je li nam možda previše. Stvarnost uvijek nadjača ljudsku maštu i donese više nego što možemo predvidjeti. Koliko ih kao društvo možemo podnijeti – pravo je pitanje.

Gledam vijesti i pratim naš stožer koji doista izvrsno radi svoj posao. Svjedočimo povijesnom trenutku. Upravo se stvara priča koja će se urezati u kolektivno pamćenje: o globalnoj epidemiji, opasnom virusu, jednom gradu i lokalnom potresu, ljudima u njemu i oko njega, koji su pomagali i bodrili jedni druge. Ovakve krize izazivaju katarzu i donose progres.

U svijetu je do danas od koronavirusa umrlo više od 16 000 ljudi. Nakon potresa u Zagrebu imamo puno ozlijeđenih, a jedna je djevojčica, nažalost, preminula. Mnogi stanovnici Zagreba danas osjećaju puno veću nelagodu pri pomisli na potres negoli na koronavirus.

Jasno je zbog čega je tako. Bilo je dobro dok smo imali dojam da se strahota događa izvan naših zidova.

Ostanite doma – poručivali su nam. Nismo baš bili poslušni, jogunili smo se i kretali u prirodi, dok stvar nije postala alarmantna, a broj zaraženih nevjerojatno skočio u samo jednom danu.

Tada su mnogi zaključili da je odnio vrag šalu i zakleli se da neće više ići vani.

I onda su se zidovi idućeg jutra počeli tresti, a stropovi i krovovi nam padali po glavi. Opasnost je došla na kauč i ispod popluna gdje smo se zavukli.

Dok sjedim na svojoj fotelji i pišem ovaj tekst, smireno mogu reći da je veći strah (od potresa) izbio onaj manji (od koronavirusa) za kojeg znamo da je objektivno opasniji. I da se tjeskoba zbog pandemije koronavirusa po principu «klin se klinom izbija» odselila negdje put Markuševca, odakle je došlo snažno podhrtavanje tla.

Ovo ne znači da se možemo ponašati neodgovorno po pitanju virusa. Samo znači da je teško zbog dvije stvari istodobno strahovati jednakim intenzitetom, previše je to trošenja psihičke energije, zato je nesvjesno ekonomiziramo i uspijevamo se skoncentirati na strah koji smo iskusili jače, neprijatelja smo vidjeli i čuli i nadamo se da nas više neće posjećivati.

Željela sam pisati tekst o radu od kuće, ali nisam mogla pretpostaviti da ću ga pisati u ovakvoj atmosferi iščekivanja.

Lijepa je to tema, imala bih štošta o njoj reći, jer čitav život radim od kuće. To je način rada koji je sada, ispostavilo se, bio jedini moguć da bi se nastavilo s funkcioniranjem i da bi se sačuvala mnoga radna mjesta. Svi koji radimo od kuće smo, barem zasad, privilegirani u odnosu na one kojima je novonastala situacija smjesta ukinula radna mjesta.

Prije neki dan čitala sam tekst ekonomskog analitičara koji je ustvrdio da će se svijet nakon svega stubokom promijeniti.

Manje ćemo putovati, a rad od kuće će postati masovnija pojava. On ima svoje prednosti, ljudi rade u ležernijoj atmosferi,, komuniciraju putem Skypea i mogu bolje uklopiti svoj posao s rasporedom i obavezama djece.

U ovoj izvanrednoj situaciji mnoge žene rade od kuće i istodobno nadziru kako im djeca uče on line ili putem TV-a.

Najveći problem rada od kuće jest izazov multitaksinga, gdje vam zbog činjenice što vas drugi ne vide i što nije striktno postavljen početak i kraj radnog vremena, dolaze na pamet ideje kako bolje iskoristiti vrijeme. Prijateljica mi je prije neki dan rekla da joj je pokipjela juha na štednjaku dok je prala kosu – sve u radnom vremenu.

Od početne velike količine vremena koju ne morate trošiti na uređivanje za posao i put do radnog mjesta, na kraju dana možete imati lošije rezultate i nikakav učinak – ne postavite li granice. Ne treba zaboraviti da rad od kuće sada znači konstantnu dostupnost ostatku obitelji, prije svega djeci. To znači da vas netko uvijek može prekidati.

Zato je važno isplanirati vrijeme za rad, koje možete podjeliti u intervale, između kojih se prebacujete na obavljanje drugih poslova i zadataka. U tim intervalima dobro se nakratko odvojiti od stalne dostupnosti mobitelom, jer režim karantene doveo je do toga da ljudi non -stop nazivaju ili šalju poruke.

Pomislite li da su čitave obitelji sada zatvorene u kući, odakle djeca uče, a roditelji eventualno rade – niste li dobro isplanirali vrijeme i postavili granice – stvorit ćete potencijal za konflikte.

Ni kućanicama, koje oduvijek rade kod kuće, sada nije lako. Članovi obitelji su ranije objedovali na poslu ili u školi. Sada su konstantno suočene s muškim članovima obitelji koji u pravilu teže podnose nemogućnost izlaska, nervozni su i češće gladni.

Među mnogobrojnim koncertima koji su odgođeni, a na koje smo u međuvremenu zaboravili, bio je i onaj Bob Geldofa. Lik je super, obožavam ga još od vremena Live Aida. Ali, napisao je «I don’t like Moday’s», u kojoj mrzi ponedjeljke. I svi smo ih javno mrzili, jedva čekajući petak. Što bi sada dali za jedan normalan, običan ponedjeljak?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *