Strah od drukčijeg

Jeste li pogledali film o životu Whitney Houston simboličnog naziva «Biti svoja»? Odgledala sam ga puno puta i uvijek pronašla neki novi detalj, rečenicu koja upotpunjuje mozaik njezina tragičnog života. No, prava priča o Whitney Houston dolazi tek na jesen. Vojska njenih obožavatelja desetljećima je pratila kako se pjevačica, čiji je glas Oprah Winfey proglasila «nacionalnim blagom», pred očima javnosti sustavno uništava. Njezina autodestrukcija bila je usmjerena na ono što ju je toliko izdvajalo od svih drugih pjevačica. Whitney je, nimalo slučajno, uništavala svoj neponovljivi, božanski glas, sve dok joj nije uspjelo. Tog dana kad je objavljeno da je pronađena mrtva sjedila sam u restoranu. Bila je zima, 11. veljače, u Zagrebu je padala gusta kiša. Spiker na radiju pročitao je da je u kupaonici sobe losanđeleskog hotela pronađena mrtva Whitney Houston, a četrnaestogodišnja djevojka u meni, koja je njezin glas prvi put čula 1985. u emisiji Top 20 Radio Zagreba je zaplakala.
Na dan njene smrti je Bobby Brown, bivši suprug i zločesti dečko američkog hip-hopa, bio vjerojatno najomraženija osoba na planeti, jer svi su vjerovali da je upravo on kriv za njezino uništenje.
Film «Biti svoja» donio je drugačiji odgovor na pitanje zbog čega je prerano preminula Whitney Houston. Umrla je jer se cijelog života morala pretvarati da je netko drugi. 
Whitney Houston bila je, po svemu sudeći, biseksualna osoba, a njezina najdulja veza u životu, pretpostavlja se, bila je s Robyn Crawford, koja je najavila svoju knjigu memoara za studeni ove godine. Vezu koja je trajala 15 godina započele su kao tinejdžerice; bile su prijateljice i poslovne suradnice. Razišle su se zbog pritiska obitelji, medija i Bobby Browna, a 2000. godine, kada Robyn konačno odlazi, pjevačica strmoglavo kreće prema svom kraju. Postoje glasine da je Whitney Houston bila novčano ucijenjena zbog te veze. 
Nakon Whitneyine smrti njezina majka Cissy Houston gostujući kod Oprah Winfrey, decidirano je rekla da nikada ne bi prihvatila takav odnos. Ona je hladnoćom i zavišću uvelike pridonijela životnoj tragediji svoje kćeri, koja joj se mogla oduprijeti tako da uništi ono što je naslijedila od nje – divan glas. Psihodinamski rečeno «uništavala je loš objekt u sebi». Velika zvijezda, čije je bogatstvo procijenjeno na stotine milijuna dolara pušila je crack, jeftinu drogu koja uništava grlo i glasnice, iako je sebi mogla priuštiti što je htjela. 
U crnačkoj zajednici tog vremena nije bilo zamislivo da žena bude lezbijka, kaže jedna od protagonistica u filmu. Muškarac gay – da, ali lezbijka – nikako!
A kako je u Hrvatskoj? Koliko je poznatih osoba u javnost izašlo sa svojom stvarnom seksualnom orijentacijom? Rijetki su oni koji su se to usudili, a nije ni čudo što je tako. Kad je Erste banka na svom facebooku objavila: «18 godina ljubavi, 18 godina borbe, 18 godina ponosa. Proslavimo punoljetnost na Povorci ponosa LGBTIQ osoba i obitelji Zagreb Pride u Zagrebu», zapjenjeni korisnici i oni koji to nisu prijetili su zatvaranjem računa i banci postavljali pitanje hoće li podržati «Hod za život».
Banka promovira pozitivne društvene i ekonomske vrijednosti, integraciju, inkluzivnost i zajedništvo svih pojedinaca u društvu, neovisno o dobi, spolu, etničkoj, vjerskoj ili političkoj opredijeljenosti, spolnoj orijentaciji ili bračnom statusu, stiglo je pojašnjenje.
Jasno je, stoga, da Erste banka ne može podržavati «Hod za život», jer on predstavlja segregaciju, isključivanje, osuđivanje, moralno licemjerje i gaženje ženskih prava, promovirajući stavove samo jedne vjerske organizacije koja, doduše nevoljko, ali sve više javno priznaje da ima velik problem s pedofilima u vlastitim redovima.
«Seksualna orijentacija predstavlja usmjerenost osobe prema određenom spolu. Seksualna orijentacija može biti heteroseksualna, homoseksualna, biseksualna i sama po sebi nije poremećaj. Bez obzira na mišljenje dijela javnosti, pa i struke, homoseksualnost danas nije psihijatrijski poremećaj. Homoseksualnost se navodi kao poremećaj samo ako je neprihvaćajuća. To znači da seksualna orijentacija i sklonost nisu upitni, a osoba ih želi promijeniti zbog povezanih psihičkih poremećaja koji su obično posljedica neprihvaćanja okoline» – piše Dražen Begić u tekstu «Poremećaji spolne uloge, seksualne sklonosti i orijentacije».
Neprihvaćanje okoline i progon kroz povijest nisu uspjeli zatrti homoseksualizam, samo su pokazali koliko ljudi mogu biti nemilosrdni jedni prema drugima zbog straha prema onome što je drugačije.
Postoji oni koji naizgled nemaju problem s tom pojavom, ne smetaju im homoseksualci i lezbijke, ako u svoja četiri zida rade što žele. Ali zbog čega javno paradiraju i čime se konkretno ponose? Ponavljajući ovakva pitanja, sebe vide kao bastione tolerancije i čovjekoljublja.
Ti ljudi žive u svijetu u kojem su stvarni samo njihovi životni problemi i nepravde, pa ne vide šikaniranje i diskriminaciju koju doživljavaju osobe homoseksualne orijentacije, ne primjećuju odbacivanja koja su doživjeli u vlastitim obiteljima, prekid komunikacije, isključivanje iz nasljedstva, gubitak posla ili unajmljenog stana samo zato što je vlasnik doznao s kim dijele krevet. Nemogućnost da posvoje dijete u zemlji u kojoj je broj posvojene djece iz domova sramotno nizak lezbijske parove dovodi u apsurdnu situaciju da usvajaju dijete iz Afrike, jer u Hrvatskoj nemaju to pravo. Istraživanja su pokazala da su djeca u tzv. «duginim obiteljima» posve jednaka djeci u obiteljima gdje su roditelji različitog spola, a domovi za nezbrinutu djecu ipak su najgore mjesto za odrastanje. Eto zbog čega je potrebno održavati Paradu ponosa i poručivati svijetu kako se ne srame. 
Da bi osoba obitelji i prijateljima priznala svoju seksualnu orijentaciju potrebna je velika hrabrost. To se češće dogodi u obiteljima u kojima vlada uvjerenje kako su roditelji liberalni – da bi nakon priznanja spoznala gorku istinu kako su liberalni samo ako se radi o tuđoj djeci. U obiteljima u kojima su roditelji konzervativno nastrojeni takva se priznanja rjeđe događaju, a osobe čitav život provode u laži, koja često vodi autodestrukciji i pokušaju samoubojstva.
Muška je seksualnost više zadana od ženske. U adolescentskoj dobi većina muškaraca zna je li gay ili hetero. Ženska je seksualnost u većoj mjeri fluidna, jer žene se mogu zaljubiti u odnos. Prema jednom istraživanju svaka peta Britanka u dobi do 35-40 imala je spolni odnos sa ženom, ali sebe i dalje vidi heteroseksualnom.
Oni koji gorljivo iskazuju mržnju prema homoseksualnoj populaciji nisu sigurni u vlastiti seksualni identitet. Posljedično, u sebi nose strah i agresiju, koje usmjeravaju prema onima koji im ništa nisu skrivili. Bilo bi im kudikamo lakše da se pozorno zagledaju u sebe.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *