Strašna, ali nužna: Bez promjene nema napretka

Kraj godine, kao i svaki kraj, predstavlja novi početak. Prosinac volim jer u njemu podvučem crtu i sagledam što sam od prošlogodišnjih ciljeva eventualno ostvarila. Većina ljudi sanjari o nečem što će se, naravno, početi realizirati od siječnja. To  je odraz našeg htijenja za osobnom promjenom, čak i ako se ono nikada ne ispuni. Božić, sa svojim snažnim optimizmom, daje poticaj i snagu da se  možemo ponovo roditi, pobijediti sami sebe – kako bismo bili bolji ljudi. Neki žele promjene na poslovnom, drugi na privatnom planu, jedni žele smršaviti, a drugi prestati s pušenjem. Neki naprosto žele početi provoditi više vremena sa svojom obitelji, jer tek za Božić shvate koliko su je tijekom godine zanemarili.

No, promjene na osobnom i društvenom planu – zapravo su većini zastrašujuće. Promjena donosi neizvjesnost pa nam je, ušuškanima u kolotečinu poznatosti, lakše o njoj sanjariti nego je provesti. O promjenama se puno priča, a u stvarnosti su rijetke – zato je lijepo kad se nekom uistinu dogode.

Prošle sam godine bila na ručku sa svojim prijateljem. Ima malu firmu koja dobro radi, fakultetski je obrazovan, star 38 godina. Na tom ručku, koji se odigrao prije godinu i šest mjeseci, mi se požalio kako nije zadovoljan svojim životom koji je na prvi pogled baš dobro izgledao. Imao je djevojku u Ljubljani, uredio je stan, firma mu je rasla i razvijala se. Kada sam ga upitala čime nije zadovoljan odgovorio je da mu je potrebna promjena na obiteljskom, poslovnom i ljubavnom planu. Zamolila sam ga da mi pojasni.

Na poslovnom planu trebao se konfrotirati s nekim autoritetima, što je godinama izbjegavao – na vlastitu štetu. Na obiteljskom planu mučio ga je odnos s bratom i sestrom, koji su ga iskorištavali, a njegovi roditelji to nisu uviđali, nego su mu dodatno nabijali odgovornost za njih dvoje – dijelom i zato što je bio najstariji. Na ljubavnom planu imao je problem s vezivanjem. Čitavog života ulazio je u nemoguće veze; na daljinu, sa zauzetim ženama ili strankinjama. Nije shvaćao zbog čega ga privlače osobe s kojima je u konačnici nemoguće ostvariti kvalitetnu vezu.

Rekla sam mu da to radi jer ima strah od bliskosti i od mogućnosti da će biti ostavljen. Ulazi u veze koje se ne mogu duboko razviti – kako bi se zaštitio od boli koju bi izazvao prekid odnosa koji bi mu uistinu bio značajan.. Također sam mu rekla da bi trebao ići na psihoterapiju, jer ima duboko ukorijenjen obrazac ponašanja koji je teško promijeniti bez stručne pomoći. Kad sam mu davala broj telefona psihoterapeutkinje koju jako cijenim, nisam vjerovala da će joj se uopće javiti. Previše puta razgovarala sam s ljudima koji osjećaju da nešto s njihovim životom ne štima, nisu zadovoljni ili istinski pate, ali kad trebaju učiniti korak u nepoznato, što psihoterapija sigurno jest – ustuknu i povuku se. Tako sam prijatelju dala broj i nisam se s njim dulje vrijeme vidjela. Prije nekoliko dana napisao mi je poruku da se želi sa mnom naći na kavi, jer mi puno toga želi ispričati. Ova je godina bila intenzivna za njega. Naš protekli razgovor gotovo sam zaboravila. Čim sam ga vidjela, izgledao je drugačije. Lice mu je bilo opušteno, pogled smiren, nestalo je teatralnosti i osmijeha nalik grču kojim je ranije pozdravljao. Ispričao mi je da je poslije našeg ručka već idućeg tjedna bio na seansi.

«Osoba koju si mi preporučila ugasila je požar koji je gorio na rubnim dijelovima mog života i krenuo prema sredini. Pomogla mi je da se uhvatim u koštac sa problemima. Nisam ti to do kraja pokazao – na onom ručku ja sam se doslovce raspadao. Do odlaska na godišnji odmor bio sam bolje. U dva mjeseca ta mi je žena pomogla da se uspostavim.»- rekao je i naručio kavu.

«Kad sam se vratio u Zagreb nakon ljeta, shvatio sam da trebam nastaviti. Otišao sam kod druge terapeutkinje, koja mi se učinila manje stroga, i nastavio raditi na sebi. Upisao sam se u teretanu, odlučio zdravije jesti, počeo sam po prvi put brinuti o sebi. Uz njenu pomoć sam obavio razgovore s roditeljima i objasnio im da ne mogu vući sestru i brata na svojim leđima, zato jer to njima odgovara. Odrasli su ljudi, imaju preko 30 godina i trebaju početi živjeti samostalno i odgovorno. Nije bilo lako. Mama je plakala. Stari je tvrdio da sam sebičan: ja imam sve, a oni nemaju ništa. Potpuno su ignorirali činjenicu da sam to što imam stvorio vlastitim trudom i odricanjem. Ponašali su se kao da je meni sve palo s neba, a moji brat i sestra nisu imali tu sreću, pa se ja moram brinuti za njih. Ali, uspio sam se obraniti i postigao da su konačno shvatili kako nije pravedno od mene zahtijevati toliku žrtvu. Brat i sestra jedno vrijeme sa mnom  nisu razgovarali, ali srećom to nije dugo trajalo. Onda sam uspio riješiti probleme na poslu. Kad se konačno jednom suprotstaviš svom starom – valjda možeš i svakom drugom autoritetu. Reorganizirao sam firmu i sad bolje poslujem. Ostao je problem mog privatnog života. Ono što si rekla na ručku je bilo točno. Imam strah od bliskosti i da ću biti ostavljen i vjerojatno ću ga imati još dugo. Ali prekinuo sam još prošle godine besperspektivnu vezu s onom curom iz Ljubljane i sad sam, po prvi put nakon petnaest godina u vezi s curom iz Zagreba – koju sam upoznao preko posla.»

Nisam uopće očekivala ovakav razvoj događaja. Pokazao mi je sliku svoje djevojke na mobitelu. Lijep su par.

«Ali nemoj misliti da mi je lako. Nisu svi sretni s promjenama. Pola mojih «prijateljica» na mene se naljutilo kada sam rekao da imam djevojku. Ranije kad sam bio u vezama uvijek sam izbjegavao to decidirano reći. Kad bi me pitali jesam li u vezi, odgovarao sam: nešto petljam s jednom curom. Ostavljao sam otvorena vrata za opcije i bojao se nekom dati pravu šansu, a nisam shvaćao da tako ne dam šansu samome sebi da ostvarim nešto važno na ljubavnom planu. Umjesto da se moji prijatelji i prijateljice mojoj promjeni raduju – mnogi od njih se dure. Prijateljima više nisam na raspolaganju kao nekad. Kad god bi me nazvali, bio sam na dispoziciji. Sad sam papak koji se zaljubio. A prijateljice… to je pak posebna priča. Shvatio sam da sav taj trud oko mene, koji sam pripisivao dugogodišnjem prijateljstvu, u mnogim slučajevima nije bio prijateljske prirode. Neke od njih su se nadale da imaju šansu, dok god sam bio poluslobodan i živio u neredu.»

Prvi razlog koji ljudima ne dozvoljava da uistinu promijene vlastiti život je strah od neizvjesnosti. Poznato nezadovoljstvo je prihvatljivije od promjene koja će možda završiti dobro, a možda donijeti još veće probleme. Drugi razlog zbog kojeg se odustaje jest suočavanje s činjenicom da mnogi  iz vaše blizine nisu zadovoljni takvim razvojem događaja. Ne žele da se mijenjate, jer ispunjavate ulogu u njihovom životu koje se ne žele odreći. Zbog toga se dobro upitati: imam li pravo živjeti tako da ispunjavam vlastite ciljeve, potrebe i želje ili sam tu da bih igrao nametnute role, koje me kao taoca drže  u nekoj od imitacija života? Svako vrijeme je dobro za promjene, ali prosinac je simbolička mogućnost i vašeg ponovnog rođenja.

 Svidjela vam se ova kolumna? Posljednju pročitajte u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *