Sve za sliku svoju

Mediji su nedavno pod etiketom “bizarno“ prenijeli jedan tragičan događaj. U Kanadi se, na jezeru na Quebecu, utopila tridesetogodišnja žena koja je pozirala u vjenčanici za svoj vjenčani album. Fotograf je napravio niz fotografija uz jezero i onda je mladenki palo na pamet da se slika dok pliva u jezeru. Trebala je to biti posljednja fotografija albuma. Žena je ušla u vodu i počela plivati, haljina se napunila vodom i postala teška, a onda ju je povukla na dno jezera. Fotograf je bacio fotoaparat i skočio za njom, ali nije ju mogao izvući na površinu. Ova je tužna priča u novinama popraćena fotografijom. Na njoj je bilo lice mlade žene, lijepo i vedro. Gledala sam u to lice i razmišljala o tome što ju je nagnalo da pliva u jezeru u vjenčanici? Jasna mi je želja mladenke da jedan tako važan trenutak svog života pretoči u fotografije. Međutim, u vjenčanici plivati u jezeru? Kad bi mi fotograf predložio takvu fotografiju, da zanemarim hladnoću, pomisao da će se haljina uništiti svakako bi me zaustavila. Mogućnost da se utopim ne bi mi pala na pamet, ideju bih odbacila kao suludu.
Ali, koliko mladenki se može pohvaliti tako jedinstvenom fotografijom? Listate nečiji vjenčani album, ispred vas su kolači, kava, soba je puna vedrog raspoloženja. Na fotografijama albuma mladenka stoji pokraj jezera, divite se i naglas komentirate kako je lijepa, haljina je prekrasna, a na posljednjoj fotografiji: tarararam! Mladenka pliva dok vjenčanica lebdi u vodi oko nje. To je trenutak u kojem svi pomisle: nevjerojatno, kako se samo toga nismo sjetili?! Ovo dosad nismo vidjeli!
Nažalost, u snove se uplela okrutna stvarnost i poneki zakon fizike i sve je završilo tragedijom. Baš kao jedna druga priča, a riječ je ovaj put bila o mladiću. Taj se mladić, koji je bio jako lijep, uvijek šetao sam. Mladić je bio zaljubljen u sebe, pa mu nije trebalo ničije društvo. U njega je bila zaljubljena jedna cura, ali on je nije niti pogledao. Ta je cura to rekla svojim prijateljicama, pa su one molile bogove da ga kazne. Kad je došetao do jezera u šumi, svaka sličnost s prethodnom pričom je slučajna, zagledao se u svoj odraz u jezeru, nagnut se divio svojoj ljepoti i upao u jezero. Utopio se. Ova priča dogodila se u Grčkoj i nije baš svježa kao prethodna. Ali, vrlo je aktualna. Momak se zvao Narcis, sin boga Kefisa i nimfe Leriope. Djevojka u Kanadi zvala se Maria Pantazopuolos, a fotograf se zove Louis Pagakis. Sličnosti ove vrste zanemarite, jer nema nikakve veze što su svi akteri Grci. Pojava je prisutna u svim narodima i kulturama, samo Grci svoje priče najbolje znaju ispričati. Da je Narcis danas živ, ne bi tako glupo izgubio život. Divio bi se sebi na Facebooku, zajedno sa 40.000 tisuća svojih prijatelja. Malo bi ga uhvatila depresija kad bi navršio četrdesetu, ali sudeći po tome da je Grk, imao bi dobru i gustu kosu, a trbuh ne bi imao jer bi svaki dan bio u teretani. Onda bi se, baš kao njegove prijateljice, slikao u kupaćem i stavljao svoje fotografije na profil, na kojima bi se jasno vidjelo da je njegovo tijelo još gipko, mišići napeti, a guza zaobljena. Njegovi bi prijatelji i prijateljice ispod pisali komentare “ljepši nego ikad”, “bog ili čovjek”, “izgledaš kao da ti je dvadeset”, a on bi zadovoljno te komentare lajkao.
Problem je u tome da je danas sramota imati četrdeset, a izgledati kao da imaš četrdeset. Žene i muškarci se s pedeset trude izgledati kao da im je trideset. Zašto su starost ili ružnoća, kao prirodne pojave, postale društveno neprihvatljive? 
Odgovora ima puno. No jedan od važnijih je taj da ljudi koji imaju pedeset ili šezdeset godina, a izgledaju upravo tako, nisu potrošači. Ne kupuju kreme i ne boje kosu, ne plaćaju skupe kozmetičke tretmane, ne posjećuju estetskog kirurga, ne ulažu ogromna sredstva u svoj izgled, garderobu, automobile, nakit. Kome bi se prodavala ta silna industrija kad se u ljudima ne bi poticala ideja da je sramota imati bore, biti debeljuškast i izgledati u skladu s godinama? Kapitalizam povećava prodaju i potrošnju upravo na takav način, potičući nesigurnost i narcizam koji su u izravnoj vezi. Ljudi koji na ovom planetu žive u zajednicama koje nemaju veze s kapitalizmom, rodovski ili plemenski organizirani, iznimno cijene starost i poštuju je. Ružnoća je relativan pojam, ali u zapadnoj civilizaciji nametnuta je na vrlo jednostavan način. Lijepo je sve što sliči na Barbie, a ružno sve što nema veze s njom. No, problem je što kad jednom postignete taj standard ljepote, istog trena gubite jedinstvenost. A narcisoidnost uključuje potrebu za superiornom unikatnošću u jednakoj mjeri kao i potrebu za ljepotom. To je kvaka 22 svakog estetskog zahvata.
Ne vjerujte ni onima koji svijetom hodaju bez šminke na licu, ne troše na odjeću i na statusne simbole, da su cijepljeni od ove pojave. Prilično je čest slučaj da žena koja nikad na lice ne stavlja šminku o sebi misli da joj ne treba jer je prelijepa i bez šminke. I da osoba koja nema profil na Facebooku prezire one koji ga imaju jer joj ne treba prijateljstvo s velikim brojem nepoznatih ljudi, on ili ona druže se samo s odabranima u svom zatvorenom krugu.Velik je problem kad pojava zahvati čitave narode. Kad čitavo čovječanstvo i narodi u svom postojanju vode bitku s vlastitim narcizmom, ne treba se osjećati loše kad ga prepoznajemo u sebi. Važno ga je što više osvijestiti i držati, bar donekle, pod kontrolom. U protivnom biste se mogli uništiti botoksom, stradati od pretjeranog vježbanja, bankrotirati zbog prevelikog trošenja, ispasti smiješni, steći puno lažnih prijatelja ili se utopiti u jezeru. Voljeti i prihvaćati ono što doista jesmo, a ne ono što bismo u očima drugih htjeli biti, nije lagan životni zadatak, a učenje traje dok smo živi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *