Tako umiru anđeli.

Slučaj Chiare Rojnić, 32-godišnje Puljanke koja je ubila trogodišnjeg sina Denisa, uzdrmao je hrvatsku javnost dirnuvši u najosjetljiviji dio bića svakog čovjeka. Normalnoj osobi takav je čin nezamisliv. Pa ipak, ona je to isplanirala i učinila uz pomoć 14-godišnje djevojke i 29-godišnjeg mladića, koji je znao za zločin, pomagao im u prikrivanju i savjetovao je da ode prijaviti nestanak djeteta kako bi zavarala policiju kod istrage. Policajcima je ubrzo priznala zločin i otkrila motiv – željela se preseliti u Makedoniju, a dječak bi joj u toj situaciji samo smetao.

Riješila ga se okrutno, kao da se rješava neupotrebljive stvari koja nema nikakvu vrijednost, a otežava joj putovanje. Usporedba možda zvuči neumjesno, ali nije slučajna. Chiara Rojnić svoga sina nije doživljavala kao osobu i nije imala osjećaje za njega. On je za nju bio objekt, koji nema nikakvu uporabnu vrijednost, traži pozornost i brigu, plače kad ne treba. No, znala je da je to što čini zabranjeno i loše, zbog toga je isprva pokušala zavarati policiju tvrdeći da je dječak nestao.

Hrvatska javnost burno je i uznemireno reagirala na ovu užasnu vijest iz vlastite nemoći i tuge zbog nedužnog bića koje je nastradalo. Znamo da se u našem društvu malo što može smatrati sigurnim. Nije sigurna plaća niti radno mjesto, nije sigurno da ćeš ikad pronaći posao niti da ćeš dijete uspjeti upisati u vrtić, nije sigurno čak ni to da te neki divljak neće pregaziti autom na cesti pa poslije toga šetati slobodan, ali trebalo bi biti sigurno da majke ne ubijaju vlastitu djecu.

Pojam majka u sebi sadrži ljubav, dobrotu i požrtvovnost. U majku se kunemo, njoj plačemo, na nju se oslanjamo i zbog nje smo se u stanju potući, ona je naše posljednje utočište i nada, ako nas svi izdaju i svijet nam okrene leđa, majka je ta koja ostaje. U stvarnosti majke uspijevaju, više ili manje, opravdati svoju epsku ulogu. A onda se pojavi i jedna ovakva “majka”…

Ovo je trenutak u kojem bi društvo trebalo revidirati stav prema ženama koje su donijele odluku da ne žele imati djecu. Na one koje se nikad ne udaju gleda se sa stanovitim prijezirom, no pripadnice ženskog roda koje odluče ne imati potomstvo bez imalo krzmanja se etiketira kao manje vrijedna bića. No te žene zaslužuju poštovanje jer svojom odlukom ne ugrožavaju nikoga: oduzimajući sebi važnu životnu dimenziju nikome ne čine zlo.

Chiara Rojnić je, eto, rodila dvoje djece. Dovoljno je bilo imati ženske reproduktivne organe i muškarca spremnog da sudjeluje. No, njen slučaj jasno pokazuje da roditi dijete i biti majka nije ista stvar. I da majčinstvo nije za svakoga, što žene koje ne žele imati djecu unaprijed osjećaju.

Tek koji tjedan prije ovog stravičnog događaja na ulicama hrvatskih gradova događalo se nešto što su organizatori nazvali “Hod za život” – iako je to, u biti, hod za ukidanje prava žene na odlučivanje o vlastitom tijelu. Slučaj Chiare Rojnić nas uči koliko je loše, za ženu i za društvo, kada netko tko ne bi trebao biti majkom to postane. Tko je taj tko može procijeniti je li neka žena, zbog činjenice što su njeni reproduktivni organi i hormoni bili spremni, a puknuo je kondom ili partner nije pazio, spremna za to da postane majka? O tome da možda već ima jedno ili dvoje male djece i pritom ne zna kako će ih prehraniti nitko kasnije neće voditi računa. Biti majka ne znači, kao što se vidi iz slučaja, devet mjeseci nositi i roditi. To znači idućih osamnaest godina, a zapravo čitav život, biti posvećena emotivno, fizički, financijski, svim svojim bićem novom biću koje je došlo na svijet i koje ima pravo na mamu. Nitko nema pravo tvrditi da će žena kada donese dijete na ovaj svijet stvarno postati majka – do nje same.

Samo je žena o čijem je tijelu riječ, u čijoj maternici je plod, a u glavi pomutnja, sposobna i odgovorna za donošenje tako velike i važne osobne odluke.

Slučaj Chaire Rojnić je tragedija koja ocrtava hrvatsko društvo u svim njegovim manjkavostima. Pokazuje kako institucije ne funkcioniraju i ne rade svoj posao. To stvarno uznemiruje; čak i kada je bilo jasno da majka nije podobna za staranje o djetetu, Centar za socijalnu skrb nije odradio svoj posao. A smisao njegovog postojanja je upravo da bude svojevrsni osigurač društva za takve situacije. Političari nam svakodnevno poručuju da žele vratiti povjerenje građana u institucije. Dogodi se, eto, da je osoba rodila, već drugi put, a nema kapacitet da bude majka. Ima psihičke probleme, koji su evidentirani u zdravstvenom kartonu i pobjegla je od psihijatrijskog liječenja (jer ljudi koji imaju ozbiljne psihičke probleme ne prihvaćaju lako liječenje). Vratila se iz Bosne s malodobnim djetetom, pa iako joj je prvo dijete oduzeto, a pokrenut je postupak oduzimanja poslovne sposobnosti, nadležni Centar nije zaštitio dijete. Ako je cilj ljudima vratiti povjerenje u institucije, potrebno je stvoriti sustav u kojem se kontrolira učinak u okviru tih institucija. Hoćemo li kao građani dočekati da netko tko godinama prima plaću za svoj posao, a zbog čijeg propusta i teškog nemara u obavljanju dužnosti trogodišnje dijete izgubi život, snosi punu odgovornost?

Slučaj Chiare Rojnić pokazao je i to da ne funkcioniramo kao zajednica. Ljudi su bijesno komentirali susjede koji su danima slušali plač djeteta, a nisu ništa poduzeli. Otkad ljudi žive u istim kućama i zgradama, gledaju i slušaju zlodjela koja se bližnjima događaju, a ništa ne poduzimaju? Pa reći ću vam – otkako nemaju povjerenja u institucije. U tom pogledu prednjače sudovi i Centri za socijalnu skrb. Susjedi su mogli nazvati policiju, i oni bi došli, napravili uvid i rekli kako stvar nije u njihovoj nadležnosti. Onda su mogli alarmirati majku konkretne osobe. Izdvojiti svoje vrijeme, jer im je žao djeteta koje plače, ne mogu zbog njega spavati, dolazi im u snove i stvarno se loše osjećaju. Majka dotične bi im rekla da je već obavijestila Centar za socijalnu skrb, ali da oni ne reagiraju. Potom bi im na vrata pokucao 29-godišnji A.B., prijatelj Chiare Rojnić, i vjerojatno nekoga mlatnuo jer nisu gledali svoja posla, a njihova imena bi osvanula u crnoj kronici. Policiji bi objasnili da ih je muškarac napao jer su zvali zbog trogodišnjeg djeteta koje danima u stanu plače, no ovi bi ih samilosno pogledali i rekli da slučaj nije u njihovoj ingerenciji i da se obrate Centru za socijalnu skrb. I tako nisu poduzeli ništa. Ti susjedi, to smo mi, Hrvatska koja gleda svoja posla i šuti na nepravde koje su postale dio paraliziranog i korumpiranog sustava.

Baš kao što djelatnici Centra za socijalnu skrb u Puli “nisu znali” da Chiara Rojnić nije sposobna za skrb nad svojim trogodišnjim sinom, sadašnji ministar financija u našoj Vladi, a bivši član Uprave Agrokora “nije znao” što se tamo događa. Svi koji nas mjesecima pokušavaju uvjeriti u tu besmislicu podržavaju naše nepovjerenje u institucije. Tako umiru anđeli.

Svidjela vam se ova kolumna? Posljednju pročitajte u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *