Tko zapravo provodi nasilje?

Posljednjih nekoliko godina s podozrenjem dočekujem siječanj. Ne znam iz kojeg će ugla početi rezati i sjeći.
Kao da se ljudi u prosincu snebivaju umrijeti, ne žele nam kvariti svečane objede i svjetlucanje jelki, sačekaju malo da sve prođe i da, bez lampica, prskalica i petardi, dani postanu obični i hladni. Kad se raskićeni borovi počnu smrzavati na cestama, vrijeme je za suočavanje.
Siječanj je mjesec smrti, nesreće, depresije i bolesti, mjesec preranog i neprirodnog starenja, raščišćavanja i novog početka u kojem se suočavamo sa stvarnošću koju prethodna dva mjeseca uljepšavamo i negiramo do te mjere da neki uistinu povjeruju kako će u ljudima proraditi obilje mira, dobrote i blagoslova iz blagdanskih sms-ova.
Napustila nas je Neda Arnerić, baš kao Predrag Lucić i David Bowie proteklih godina, pokazala nam je da je siječanjski odlazak rezerviran za najveće, one koji su znali pronaći mjeru, biti nenametljivi u životu i u smrti.
U siječnju nas je potresao zločin kojeg je počinio Filip Z. Svojim ubojitim pohodom, trostrukom preciznom egzekucijom na ulicama Splita pogodio je u živac već podijeljeno i raslojeno društvo, razotkrivši da postoji ogroman broj onih koji su iz osjećaja vlastite nemoći spremni opravdavati masovne likvidacije. Na trenutke je u novinskim izvještajima Split postao Gotham iz filma Joker, a mladi Filip marginalac koji je pretrpio dovoljno nepravdi i kojem je ubijanje jedini način da ga okolina ozbiljno shvati. Građani ga trenutno ne podržavaju na ulicama, nego samo na facebooku.
Ne čudi me fascinacija njegovim likom.
Clint Eastwood je čitavu karijeru izgradio na istom hladnokrvnom i smirenom osvetniku koji je samo želio miran život, ali mu zlikovci nisu dali. Bez obzira kakav je to momak u stvarnosti, mnogi u Filipu vide Clint Eastwooda, kojem se dive i daju mu podršku.
Glorifikacija Filipa Z. koja se događa na društvenim mrežama nije pokazatelj da su ljudi nesposobni razlikovati dobro i zlo, nego da ih neučinkovita, duboko nepravedna i korumpirana vlast tjera na zaključak da je nasilje legitiman oblik otpora. Momak je, sudeći po novinskim izvještajima, najprije bio žrtva svoje obitelji, potom žrtva sustava koji od djetinjstva nije poduzeo ništa da ga zaštiti i na kraju je postao žrtvom dilera koji su se na njemu iživljavali zbog tuđih dugova. Kad je nasiljem odlučio odgovoriti na nasilje za metu je odabrao dilere. Dakako da nije trebao to učiniti. Trebao je otići na policiju. Prijaviti da ga zlostavlja netko kome se kao osobit krimen nije uzelo ni hvatanje s pozamašnom količinom heroina, pa je pušten uz obrazloženje da mu je to prvi put. U siječnju smo saznali kako je prošla policajka koja je prijavila nadređenog za cjelonoćno seksualno uznemiravanje na radnom mjestu. Oslobođen je jer je to učinio samo jednom. Policajka mora platiti sudske troškove. Uopće nije nezamisliv scenarij u kojem Filip Z. dolazi na policiju prijaviti svoje zlostavljače i da naposlijetku on ispadne kriv. Kao četrnaestogodišnji dječak pred obiteljskim je zlostavljanjem navodno bježao u policijsku zgradu, ali nisu ga zaštitile ni socijalne službe ni policija.
Nasilje ne treba opravdavati ni glorificirati, ono nikada nije rješenje. Međutim, oni koji godinama vode ovo društvo i upravljaju njegovim institucijama u praksi baš i ne nude drugačija rješenja. Zbog ovakve reakcije javnosti trebali bi se zabrinuti i nešto poduzeti, jer «trendovi pokazuju da glasači žele promjenu».
Ljudi su željni pravde i efikasnosti, željni su osjećaja sigurnosti, a kud god se okrenu susretnu se s tim da «institucije ne rade svoj posao», da predstavnici države krše ili ne primjenjuju zakone – što je također svojevrsno nasilje. Građani su postali žrtve institucionalnog nasilja koje svojom neučinkovitošću država provodi nad njima.
Uzmimo za primjer staračke domove. Požar u obiteljskom domu za starije i nemoćne osobe odnio je šest života. U njemu je zakonski dozvoljen smještaj 13 osoba, a u trenutku požara ih je bilo više od 40. Od masovnog ubojstva u Splitu, u kojem nema nevinih, još je tragičnija smrt šest bespomoćnih starijih osoba koje su nastradale zbog pohlepe ljudi koji su odlučili raditi mimo propisa i nerada inspekcije, koja nije zalazila u taj dom dulje od 5 godina. No, pravi je problem već godinama najavljivani Zakon o socijalnoj skrbi koji je stalno u izradi i trebao bi biti predstavljen javnosti. Država je stvorila ogromno tržište dopustivši da se obiteljski domovi otvaraju diljem zemlje, a nema zaposlen aparat, dovoljan broj inspektora, koji bi ga nadzirao. Nemamo ni pravobranitelja za starije osobe. Diskriminaciju i zlostavljanje starijih osoba ne čine samo institucije i udomiteljske obitelji, nego i najbliža obitelj.
U to sam se uvjerila prije samo nekoliko tjedana. U jednom staračkom domu pokraj Zagreba već dulje je vrijeme smještena ugledna hrvatska novinarka u dubokoj starosti. Željela sam je upoznati i porazgovarati s njom, pa sam zamolila njenu dugogodišnju prijateljicu da nas poveže. Dom u kojem živi lijep je i prostran, u njemu je puno staklenih površina, okružen je zelenilom. Izgleda kao pristojno mjesto za kontemplaciju u dubokoj starosti. Djelatnici su me odveli do gospođe, vrlo je prisebna, samo malo slabije čuje. Prenijela sam joj pozdrave dragih ljudi koje dugo nije vidjela. Malo smo čavrljale, pitala sam je želi li da ponovo dođem, rekla mi je da želi. Ispostavilo se, nažalost, da njen unuk ne želi da ona prima posjete i da mu to uspijeva. Kad sam idući put došla doznala sam da je vikao na djelatnike da ako netko dođe u posjet, moraju njemu javiti. Bojažljivo su mi rekli da ga moraju nazvati, pa da se s njim telefonski dogovorim smiju li me odvesti do svoje štićenice. Kada sam mu spomenula ime njene prijateljice koja je tog dana trebala doći sa mnom, ali je bila spriječena zbog bolesti, rekao je da zna o kome se radi. Njegova baka me prepoznala i obradovala se posjeti. Dala sam joj knjigu koju sam obećala, razgovarale smo i pitala me hoću li ponovo doći. No, sutradan me nazvala njena prijateljica i rekla da je imala izuzetno neugodan poziv od strane unuka koji je na nju urlao kako se usuđuje poslati njegovoj baki nekoga u posjetu. Kako je također riječ o starijoj gospođi koja je u tom trenu bila bolesna i jako se uzrujala, idućeg tjedna nismo otišle u posjet, a onda su došli blagdani.
Sinoć su mediji izvijestili kako su u obiteljskom domu u kojem se dogodio požar ljudima također uskraćivali posjete i kontakt s vanjskim svijetom. Znamo što izolacija čini ljudskoj psihi. No, ako inspekcija ne dolazi pet godina provjeriti u kakvim uvjetima žive štićenici nekog doma, imaju li nužne sigurnosne uvjete, pa u požaru nastradaju toliki ljudi, mislite li da ima smisla prijavljivati kako jedna baka u staračkom domu ne smije primati posjete?

Fotografija/Photo: Hakan Dahlstrom, Aiming at you, 2009, https://dahlstroms.com/

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *