Tragična priča jednog grada

Željela bih pisati tople priče koje bude nadu, kakva je bila ona od prošlog tjedna. To mi uspijeva ukoliko svoju već tradicionalnu karantensku šetnju usmjerim prema Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, odakle nam se svakodnevno javlja Stožer, a za čiju realizaciju možemo zahvaliti Stipi Šuvaru, koji na svečano otvorenje te institucije sredinom 90-ih nije bio pozvan. Kamo god krene zagrebačkim asfaltom čovjek brzo naiđe na neku nepravdu.

Emocionalno se valjda lakše nositi s nepravdama iz prošlog stoljeća, nego sa ovom koja je stigla u obliku posljedica elementarne nepogode.
Kada govorimo o sigurnosti, porijeklo opasnosti dijeli se u dvije kategorije koje je teško razlikovati na hrvatskom jeziku. «Safety» pojam obuhvaća sve vrste opasnosti koje dolaze od strane prirode, kao što je potres, a «security» je problem svaka ugroza koja dolazi od strane čovjeka. Trebao nam je valjda doći potres da bismo konačno shvatili da su potrebne istinske sposobnosti kako bi se gradom upravljalo u vrijeme velike krize i da nije isto pričati o problemima sigurnosti, kakvi god oni bili, dok živimo u sigurnome vremenu i suočavati se s njima u stvarnosti. Sad kada je došla ugroza, oni kojima su usta bila puna sigurnosti građana, nestali su i ne pojavljuju se u javnosti, čekajući valjda da sve prođe.
Kao što rekoh, optimistične tekstove pišem okrenem li u smjeru Novog Zagreba, u kojeg gleda kip velikog Holjevca, žmireći da ne primijeti na lijevoj strani korporativnu zgradu koja mu je šaka u oko. Zaslužio je tu poziciju, zbog vizije koju je ostvario.

Tim putem dođem do Savskog nasipa, s kojeg Zagreb još izgleda kao grad kakav je bio.
Okrenem li prema Britancu, Radićevoj ili Petrinjskoj ulici, kad se vratim zanijemim od tuge.

Samo emocionalno zakinut čovjek može ostati ravnodušan na bol i patnju grada koji je pretrpio golemo razaranje od strane prirode. 45 dana nakon te katastrofe oni koji su najviše pogođeni prepušteni su sebi. Taj nemar boli još više.
Nitko ne zna koliko je točno ljudi bilo prisiljeno pobjeći iz svojih domova. Ne smiju boraviti u kućama raspuknutih zidova, s otvorenim krovovima i slomljenim dimnjacima. Pokupili su djecu i kućne ljubimce i pronašli smještaj tamo gdje su ih privremeno udomili. Mnogi su građani Zagreba, Čučerja i Markuševca trenutno u statusu izbjeglica.
Moja je prijateljica otišla iz Đorđićeve, sa suprugom i dvoje djece. Sad žive u kvartu u zapadnom dijelu grada u kojem je koronavirus kao tema pomalo prevaziđen, a o potresu se i ne priča. U razgovorima su ubrzo shvatili ono što je na društvenim mrežama vidljivo od prvog dana – da ne mogu računati na razumijevanje i empatiju.

Za stanovnike Gornjeg i Donjeg grada u komentarima, na društvenim mrežama, osobito onim anonimnima, suosjećanja i razumijevanja nema. Opipljiva je i jasna zluradost kod svih koji preziru centar i njegove stanovnike, likujući nad sudbinom koja ih je snašla, pa s visine poručuju ljudima koji imaju porušene domove da im tako i treba kad su ulagali u ruševne i stare kuće. Ili im, ugledajući se na gradonačelnika, predbacuju da nisu ulagali.

Kad su u pitanju stanovnici Čučerja, Markuševca, Kozjak Lašćine ili Gornjeg Bukovca nema naslađivanja i zluradosti, pa ih se ni ne spominje. Rezultat je isti – prepušteni su sebi.
Mnogi stanovnici glavnog grada zbog situacije sa koronavirusom još nisu došli u njegovo središte i uvjerili se koliko je razoren. Mnogi od njih još nisu svjesni da nisu oštećene samo privatne kuće i stanovi, nego i vrtići, škole, bolnice, fakulteti.

Ali, zakona koji bi regulirao obnovu grada i okolice još nema. Kretanje centrom fizički je opasna rabota. Majke ne mogu gurati kolica, čovjek bi trebao nositi kacigu kako bi se osjećao sigurno.
Fotografije uz tekst nastale su danas, pješaci su prisiljeni hodati kolnikom zelenog vala i izbjegavati automobile koji jure. Tako se polako ono što je bila ugroza od strane prirode pretvorilo u opasnost od ljudi.
U isto vrijeme ljudi međusobno razmjenjuju informacije, pomažu jedni drugima po pitanju bojlera, dimnjačara, izvođača i cijena.
Iako ćemo u idućim mjesecima vjerojatno živjeti usred velikog gradilišta, važno je prigrliti tugu grada, zbog svega što nam je pružao. Tuga njegovih stanovnika, koji tjednima hodaju po rubu, polako prerasta u bijes.
Zagreb će, unatoč svemu, ovo preživjeti. Ljudi će se snaći. Stanovi će se obnoviti, statika i krovovi popraviti. Jedinstvena je ovo prilika da mu se utisne arhitektonski pečat sadašnjosti. Krucijalno pitanje je čiji će potpis biti na tom pečatu jer potres je samo dovršio odavno započet proces poništavanja grada, od kojega smo sklanjali pogled.
Ljudi koji preziru grad i iskonski ga ne razumiju zavladali su njime poput loših gospodara. Tragedija je to veća od potresa Ljeta Gospodnjeg 2020.

One thought on “Tragična priča jednog grada

  1. Draga, hvala Vam za ovu zalopojku. Davno su me slicni ovim negradjanima prevarom poslali iz grada “na kratko” ali povratak su mi onemogucili! Morala sam dodatno raditi, kako bih mogla putovati kuci barem na ferije. Rodila sam se u Petrovoj 13, u Zagrebackom rodilistu, i Zagreb je moj rodni grad, u kome smo, u mojoj mladosti, mi urodjenici mogli osnivati familije ili kao podstanari ili kod roditelja u djevojackoj sobici ili na kaucu u dnevnoj sobi, ako nismo bili sposobni adaptirati kakav tavan, dok su neke zagrebacke institucije i zagrebacke tvornice gradile moderne zgrade i stanove sa svoje radnike, prisizale iz cijele drzave, a nasi roditelji i mi od placa redovito uplacivali u fond za izgradnju grada, u kome smo imali minimalne sanse dobiti stan – ali Zagreb, provincijsko aministrativno srediste Austro- Ugarske i provincijski republicki centar u Jugoslaviji, (cula sam nekad za nas gorak vic: u Beogradu je u Ministarstvu vanjskih poslova predlozeno da na jednu stranu stanu svi iz prijestolnice, a na drugu svi iz provincije. U sredini je ostao covjek koji je rekao: ne znam gdje da stanem – ja nisam ni iz prijestolnice ni iz provincije. A odakle ste? Iz Zagreba) No samosvijest nam nije ni u cemu pomogla! Ali patriotizam jest. Onaj ilirski, Strosmajerov, Preradovicev, pa Senoin, Matosev Kovacicev, Kozarcev, Nazrov, Krlezin! Zato imamo Koncertnu dvoranu Lisinski! I Hrv. narodno kazaliste – za koje je narod skupljao priloge, jer su u Budimpesti od zajednickog poreza sagradili sebi operu! Ima li danas veceg grada u Evropi koji nije sagadio novu Operu i Dramu, brojne spektakularne muzje? A mi? Jedva mali Aerodrom. U vrijeme gore navedenog gorkog vica se u Becu govorilo: putujte u Zagreb slusati odlicne Mozartove opere.
    Zagreb je nakon 2. svj. rata, saå oko 250.000 narastao na oko 750.000 stanovnika, dakle za oko 500.000 novih stanovnika (sada se pokazuje ne i gradjana!) I bio je navodno najvece industrijsko srediste u bivsoj drzavi Jugoslaviji, stanovnistvo kojega se dakle utrostrucilo. A s tim novim 500.000 sugradjanima podignuta je Koncertna dvorana Lisinski,, djecje Kazaliste Tresnja, Radnicko sveuciliste Mose Pijade, nova zgrada Filozofskog fakulteta, SRC, Strojarski fakultet, Fer, Rugjer Boskvic, 2 mosta, nekoliko starackih domova i skola, zgrada HRT, nedavno PMF, Jarun, Sveucilisna knjiznica i mini Muzej moderne umjetnosti; (ali u Hrvatskoj jedva da ima slika velike geneacije nasih kipara i slikara od prije i nakon 2. svj. rata (ima ih u Srbiji, Italiji…..). Politicare optuzene za korupciju sramotimo sto su skupljali umjetnine i slike, umjesto da smo, otvorili Muzej i izilozili ih – i zahvalili sto su nam sacuvali umjetnine, umjesto da su kupovali zlato, vile u elitnim svicarskim skijalistima (odlicna investicija!) , jahte, atomobile.
    Konacno je izgradjena -adaptirana je zgrada za Muzicku akademiju, ali i nakaradjen Dinamov stadion, (a od JNA nam je ostala i jedina novosagradjena bolnica u Dubravi): Imamo i novo, bezlicno groblje Mirosevac – Mirogoj nije posluzio kao inspiracija!) – Da, izgradjeno je i Zimsko plivaliste Mladost, par hotela i dinosaurski kostur ARENA!! Uz to je o pustoseno Sljeme, pluca grada – s gradjanima nepotrebnom i besmislenom Snijeznom kraljicom! (ali nije podignuta srusena Sinagoga, cak ni u spomen zrtvama nacizma.) Nisu oluje unistile sljemenske puteve i staze – nego odvlacenje nekontrolirano posjecenog drveca! Daleko je vrijeme kad je planinar Horvat sam gradio stube! za ljepsu setnju po Medvednici!, pulomolog sanatorij Brestovac, a strucne udruge svoje planinarske domove! U usporedbi sa Zagrebom od 250.000 stanovnika i njegovim sadrzajima, a koji su odgovarali potrebama gradjana prve polovine 20. vijeka, a pridoslice i obrazovali i odgajali da postanu gradjani – stanovnici svojega grada, angazirani i ponosni, Lenucijeva potkova nije mogla preoblikovati 500.000 doseljenika. A sve ovo podignuto u 70 godina za 500.000 novih sugradjana je jadno malo!
    Lomovi u kulturnoj i drustvenoj paradigmi, a koje su stvorila tri rata, (plus poplava i sada potres), pracene i potpunim promjenama politickih sistema i stanovnika, podrivale su tradicije (naslijedje i obicaje). Na zalost je ovaj razorni potres samo vidljivo rusenje vec postojece rastocenosti i napustanja.
    Purger=bürger=gradjanin je postala pogrda za nogometne navijace! a zaboravljen osnovni smisao grada kao mjesta slobode, suradnje, trgovine i obrazovanja. Ali za uvaziti je, da su divlji nogometni navijaci Bad Blue Boys, sada pokazali da su oni i nova pozitivna manifestacija gradjana – jer oni su. uz Gorsku sluzbu spasavanja, samoinicijativno i dobrovoljno pomagali nakon potresa!! (Tako su postupali mladi zagrepcani i kod poplave 1964. premda tadasnja gradska vlast nije prihvatila njihov angazman – ali su barem pokusali!)) Pitam se jesu li se sada ponudili nasi skupstinari ili njihova djeca!
    Velik broj evropskih starih gradova takodjer djelomicno zivi od pokazivanja naslijedja turistima. No oni odrzavaju i obnavljaju ta svoja kulturna naslijedja bezbrojnim festivalima, izlozbama, natjecanjima u kulturi, tehnoloskim inovacijama, podizu nove Opere, Dramska kazalista, Muzeje (kod nas samo Privatna inicijativa za Muzej Iluzija i prekinutih veza, Lauba!
    I prije potresa imali smo u samom centru rusevine Paromlina, Zagrebacke Banke i Zapadnog kolodvora – (a zeljeznice su nam sramotne!). Imali smo odlicne talentirane znanstvenike, lijecnike, umjetnike (plesace, pjevace, svirace, crtani film, arhitekte), pomorce, vrijedne i strucne radnike u industriji. Nase pop opere Jalta, Jalta, Gubec Beg… ni po cemu nisu losije od Sviraca na krovu ili Cats, – ali ih nismo popularizirali u svijetu. A tko od nasih mladih ista zna o Zagrebackoj skoli crtanog filma ili Profesoru Baltazau – satiricnom junaku za ovu tenholosku eru! Jos srecom imamo pisce, koji ostaju ovdje, zbog materije u kojoj rade – ali provincijski centar Graz ima odlicno seveuciliste, jazz akademiju – iako smo prije njih imali odlicne jazz muzicare, ima odlicnu muzicku akademiju, operu, baletnu skolu (nama plesu talentirani Rumunji, Bugari, Korejci!). Ne radi se tu samo o globalizacicji koja se pokazala promasenom jer obesmisljuje svakodnevni rad i zivot lokalnog stanovnistva. Kad gledam sto se sve savkodnevno stvara u Kopenhagenu i u Danskoj, srce me boli od zalosti sto to nije kod nas, a glava jer ne razumijem zasto nije tako kod nas, jer ne vidim razloga!
    Mi putujemo u Austriju Cesku, Madzarsku, obilazimo i divimo se nihovim sacuvanim selima, nosnjama, grncariji, grobljima (nase sestinsko smo davno unsitili!), dvorcima s parkovima, starim lukzusnim toplicama-ljecilistima – ali dvorac u Sv. Krizu Zacretju, obnovljen ogromnim i nevjerojatnim radom i investicijama dviju generacija famlije Flögl Mrsic, sisematski ignorira tko god moze od lokalnih do kulturoloskih institucija. Imali smo i mi, ziveci u Trojednoj kraljevini i parkove i dvorce i ljecilsista, ali sada imamo samo rusevine, jer smo sve razrusili i opljackali, ukljucivsi i poklonjene nam novosagradjene male filmske kulise i arhitektonske bisere na Jadranskoj obali .
    Pa kako cemo sada obnoviti grad ciji su sluzbenici, usred ove nesrece od potresa, htjeli kazniti gradjane sto sade cvijece oko drveca – kad vec nisu mogli drugo!
    Hvala vam za ovu tugovanku nad razrusenim Zagrebom i njegovim negradjanima. Ali krasnu pjesmu “Zagrebackim ulicama rijeka mog zivota tece”, ne pjevaju mladi zagrepcani, nego ju je (hvala mu) elegantno uzeo za svoj jingl omrazeni taksi Cameo kad je dosao u grad!
    Nadam se samo da ce nasi mladi zagrepcani odustati od akcija poput ubojstva Luke Ritza i poceti voljeti i cuvati nase gradsko naslijedje i obnavljati i graditi nas grad za svoju i njegovu buducnost.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *