“Četiri jednosmjerne karte za Irsku”: Laže li Al Jazeera?

Vrteći tv kanale u nedjelju navečer naletjela sam na reportažu novinara Josipa Šarića, na tv-postaji Al Jazeera Balkans. Šarić je otišao u Dublin i napravio prilog o hrvatskom egzodusu, navodeći podatak da je trideset tisuća Hrvata pronašlo posao i novi život u glavnom gradu Irske.

Trideset tisuća? Samo u Dublinu? Nemoguće! Da je to istina, slušali bismo o tome svakog dana u Dnevniku HTV-a. Vodile bi se rasprave i analize kako se to dogodilo, jesu li ti ljudi normalni i vole li oni uopće svoju domovinu koju su napustili sad kad smo svoji na svome i kad je  samo jedno pitanje u njoj ostalo neriješeno: tko je u stvari pobijedio u Drugom svjetskom ratu? I posljedično: upotrebu kojih obilježja bi trebalo zabraniti, zvijezdu petokraku ili pozdrav «Za dom spremni»?

Pitanje je kompleksno kao što vidite, na njega se ne može dati jednoznačan odgovor, iziskuje savjesno i temeljito znanstveno istraživanje, akademske su glave potrebne da bi dale odgovor, ali kako u Republici Hrvatskoj nema značajnih ekonomskih, društvenih i gospodarskih problema, dali smo im vremena. I ne nasjedajmo na propagandu kojom se služe strane sile koje bi htjele narušiti tisućljetnu opstojnost hrvatskog naroda.

Međutim, strani plaćenici nadalje tvrde da se hrvatski radnici u Dublinu dijele u dvije skupine. Prva je sastavljena od niže obrazovane radne snage, koja radi fizičke poslove koje Irci ne žele raditi, a plaćeni su za njih oko 1400 eura na mjesec. Za tu je potrebu Josip Šarić uspio pronaći dva statista, koji sigurno glume Hrvate, tko zna što bi se ustanovilo da se ispitalo njihov identitet. Njih dvojica ustvrdili su pred tv kamerom da su stigli u Dublin prekjučer, jučer obavili razgovor za posao, a danas već počinju s radom. I oni bi htjeli da im u to povjerujemo?

Šarićevoj drskosti ovdje nije bio kraj, nego je nastavio bezočno lagati kako drugu skupinu Hrvata u Dublinu čini visokoobrazovani kadar, osobito IT stručnjaci, pa je napravio kratki razgovor s obitelji jednog  Hrvata, koji je u Irsku doselio sa suprugom i dvoje  djece. Rekli su da im nije bilo lako odlučiti se na taj korak, ali sada kada su se snašli, jako su zadovoljni. Po njihovom licu dalo se zaključiti da im je selidbe u ovom životu dosta. Dakako, tješi činjenica da su to sigurno neki ljudi koji su plaćeni da to kažu, jer tko bi normalan otišao iz zemlje u kojoj su ugrožena jedino prava branitelja i dignitet Domovinskog rata? I dobro, imena trgova i ulica su zbilja gorući problem.

Međutim, što ako plaćenička i soroška Al Jazeera ne laže, nego u ovoj reportaži ima neke istine?

Gradonačelnica Orahovice raspisala je javni natječaj za pedijatra, kojem garantira plaću, stan i mjesto za dijete u vrtiću. I nitko joj se ne javlja. Ili hrvatski pedijatri imaju neki problem s Orahovicom ili su zbrisali preko granice. Možda bi taj oglas trebala staviti na ploču u Dublinu. I nekog nagovoriti da se vrati kući.

Pacijente oboljele od karcinoma u zagrebačkom Institutu za tumore pregledava onkolog star 70 i kusur godina, koji je odavno umirovljen.  Stručni kadar im je, pogađate, otišao. Čovjek je iskusan i dobro se drži za svoje godine. Pacijenti se na njega ne žale. Jedino se boje što će biti ako mu se, ne daj Bože, nešto desi.

Mlada žena koja je stekla zvanje fizioterapeuta i odradila praksu u jednom Kliničkom bolničkom centru, došla se prije šest mjeseci pozdraviti sa svojom mentoricom liječnicom koja  ju je upitala kamo odlazi.

«U Hong Kong.»-odgovorila je. «Dobili smo tamo posao, suprug i ja.»

«Zar i vi?»-prostenjala je liječnica.

«Napustilo nas je u posljednjih dvije godine pola odjela. Liječnici i medicinske sestre.»- dodala je.

Svi znamo kako je bilo u tamnici naroda, koja se zvala Jugoslavija.

Selilo se pod nenarodnim režimom, mnogi je Hrvat svoju egzistenciju potražio u Berlinu, Frankfurtu i Kelnu.

Ali, ako me pamćenje dobro služi, ti ljudi, koje smo nekoć zvali gastarbajteri, nisu bili liječnici, profesori ni IT stručnjaci.

Ljudi koje je tadašnji režim nazivao «radnici na privremenom radu u inozemstvu» bili su baš to – radnici.

Kopali su kanale, radili na baušteli ili u nekoj tvornici. Poneki je od njih imao sreću, pa je završio u Švabe neki zanat. Dokopao se majstorske pregače i nešto veće plaće, pa mogao sebi priuštiti Mercedes umjesto Volkswagena. Što ne valja s državom koju napuštaju oni slabije obrazovani, u jednakoj mjeri kao i visokoobrazovani, u čije je školovanje ta ista država uložila ogroman novac?

Rekla bih da je problem višedimenzionalan i složen, baš kao i onaj o 1945. godini, partizanima i ustašama, samo što se njime nitko ne bavi.

Ne samo da se ne bavimo tim problemom, nego ga još nismo javno priznali, nismo otvorili društvenu raspravu o njemu, nema sjednica Vlade niti Sabora na kojem se o tome govori, ne iznose se brojke niti se barata činjenicama. Ponašamo se kao nojevi koju su zabili glavu u pijesak.

Najveći poraz hrvatske države događa se u bitci koju gubi sama sa sobom. Ne zna se kojeg je dana započela, niti se zna kada će završiti, ali mi još ne priznajemo da se ona odvija.

U spomenutoj reportaži Josipa Šarića pojavio se u kadru Hrvat koji živi i radi u Irskoj dulje od dvadeset godina, vlasnik je IT firme i zaslužan je što je puno naših stručnjaka pronašlo posao i egzistenciju u Dublinu.

Zabrinutim glasom rekao je kako je Irska također imala egzodus, ali isto tako je napravila i strategiju ekonomskog oporavka i rasta, a potom je iznio bojazan da Hrvatska ovakav odljev stanovništva, koji joj se upravo događa – neće preživjeti.

Ako iz jedne zemlje odlaze ljudi koji imaju strukovne škole i oni koji imaju visoko obrazovanje, znači da ona nema budućnost. U takvoj zemlji dobro je samo pojedinim kastama i staležima. To se odnosi u prvom redu na političare, članove stranki i Crkvu, koja je savjetnik, svemoćni «consigliere» hrvatske politike.

Jugoslavenski gastarbajteri, samo ako su to mogli, ostavljali su u tamnici naroda svoje žene i djecu, da u njoj idu u škole i odrastaju. Moja je prijateljica imala oca na radu u Njemačkoj, baš kao i najbolja prijateljica moje sestre. Njihove su majke život provele čekajući svoje muževe, da steknu pravo na mirovinu. Ljudi koji sada napuštaju Hrvatsku odvodeći sa sobom djecu staru 5, 7 ili 9 godina – najvjerojatnije se nikada neće vratiti.

Možda bi premijer Plenković trebao upitati kardinala Bozanića o ovom problemu. Kad već ima mišljenje o svim društvenim temama, možda bi Crkva trebala reći ponešto i o ovome. Ili Al Jazeera stvarno laže?

 

Svidjela vam se ova kolumna? Posljednju pročitajte u najnovijem broju Glorije!

One thought on ““Četiri jednosmjerne karte za Irsku”: Laže li Al Jazeera?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *