U krugu srama i nasilja

Tučnjava među djevojčicama nije neobična pojava, barem tamo gdje sam ja odrasla. U mojoj ulici događale su se ponekad jer smo čitave dane, naročito u vrijeme ljetnih praznika, provodile igrajući se na cesti ispod koje se širilo polje ili trčeći šumom koja je rasla iznad naših kuća. U ulici je bilo više dječaka. Jednom prilikom sam se potukla s djevojčicom nešto starijom od sebe, bilo nam je tada 9 ili 10 godina. Bila je za glavu viša i izvukla sam deblji kraj, dobila šakom u trbuh i ostala bez zraka. Dečki oko nas su navijali i smijali se, ali kad su vidjeli da je vrag odnio šalu – rastavili su nas. Nisu dopustili da se tučnjava nastavi. Sutradan smo se opet igrale, nije to bilo ništa osobno. Djevojčice, dakle, posjeduju agresivan potencijal, ali u starijoj su dobi profinjenije. Fizičko nasilje zamjenjuju tračem, koji je opaka vrsta agresije.

Bila sam najstarija od tri sestre. One su me znale cinkati roditeljima, ako bih razbila majčinu vazu ili pojela kutiju keksa koju je krišom  spremila za goste. Bio je to jedini način da se bore protiv moje fizičke superiornosti. Tada bih uglavnom dobila šamar, a ja bih njima onda nasamo istom odgojnom mjerom pokazala kako cinkanje nije društveno prihvatljivo.

Događaj kojem smo svjedočili prošlog tjedna imao je kao protagonistice tučnjave dvije djevojčice, na putu da postanu djevojke, koje su se potukle na javnoj površini. Tučnjava tih djevojaka bila je medijski, putem društvenih mreža, organiziran događaj. Zakazana je u određeno vrijeme i na određenom mjestu, jedino što nije bilo potrebno platiti kartu. Djevojčice koje jedna na drugu nasrću pred okupljenom publikom, sastavljenom od svojih vršnjaka, njih stotinjak, koji sve snimaju i glasno odobravaju, odlučile su putem agresivnog ponašanja steći svoje mjesto u društvu. Da bi demonstrirale snagu, ojačale samopouzdanje i osjećaj samopoštovanja, potrebno je da  prebiju do iznemoglosti svoju suparnicu. Ušle su u okršaj poput gladijatora, a rulja oko njih uživa baš kao nekadašnji promatrači tih borbi.

Kako je došlo do toga da dvije djevojčice koje pohađaju prvi i drugi razred srednje škole ne vide drugog načina da steknu svoje mjesto pod suncem – pitanje je kojim se trebaju pozabaviti njihovi roditelji, a potom škola, razrednici, profesori i odgajatelji. Kroz odrastanje vrlo vjerojatno  nisu dobile poruku da vrijede na drugačiji način, nisu još osvijestile potencijal koji nose u sebi, pa su se oslonile na fizičku snagu i agresivnost.  Kod maligne agresije je osim slabe sposobnosti kontroliranja unutarnjih impulsa prisutno i pitanje identiteta, koji se gradi na pogrešan način.

Kod ovog slučaja puno više zabrinjava ponašanje onih stotinjak okupljenih vršnjaka gledatelja. To je nešto s čime se treba suočiti naše  društvo, a svaki se roditelj treba zapitati: bi li moje dijete bilo u toj grupi? Tih stotinjak učenika na brutalnu tučnjavu reagiraju  odobravanjem i navijanjem, i kad je jedna od njih na podu ne pada im napamet da ih rastave. Ako je nekom djetetu u gomili i bilo mučno od prizora, osjetilo je gađenje spram nasilja i empatiju za djevojčicu koja je izvukla deblji kraj, ako je i dobilo poriv da sve zaustavi – pognulo je glavu i nije pokazalo ništa – jer bi to bilo neprihvatljivo ponašanje. Superego pomaže kod toga kako će naša agresija biti izražena: maligno ili benigno. Superego su roditeljske i socijalne vrijednosti inkorporirane u naš osjećaj što je ispravno, a što nije. Sudeći po ponašanju ove djece, roditeljske i socijalne vrijednosti ne postoje, škola ne funkcionira, a vjeronauk se nije primio.

Rasap svih vrijednosti započeo je ulaskom konzumerizma na velika vrata i pretvaranjem tek proglašenog građanina u potrošača. Mi smo taj val dočekali potpuno nespremni. U društvu u kojem pojedinac do tad nije puno posjedovao, ali je bio solidno odgojen, nastala je bjesomučna utrka za novcem, stjecanjem ili  preživljavanjem, pri kojoj je odgoj bačen u drugi plan. Otkako mnogi roditelji djecu kupuju i potkupljuju, a ne odgajaju ih i ne bave se njima u dovoljnoj mjeri, djeca profesore mjere kroz njihova primanja, a ne kroz ono što im mogu prenijeti, a to je znanje. Uostalom, diplome se također mogu kupiti. Ukoliko učenik posjeduje mobitel skuplji od profesorove mjesečne plaće – profesor mu nije autoritet. Djeca takvih roditelja igraju na njihov osjećaj krivnje. Poruka koju dobivaju glasi: volim te onoliko koliko ti kupujem! Takvo dijete ne zna reći: hoću da provedeš više vremena sa mnom, da razgovaramo, da ti kažem kako se osjećam. Dijete koje je internaliziralo tu poruku, tražit će da mu se kupuje još i mjeriti druge kroz ono što posjeduju, negirajući prazninu u sebi, ispod koje čuči agresija.

Društveni idoli, stvoreni prije svega kroz posjedovanje moći i novca, jer to su osnovne vrijednosti u društvu, su Željko Kerum i Zdravko Mamić. U sjajnom filmu Ivone Juke «Ti mene nosiš» djevojčica gleda Mamićeve govore na You Tubeu i oponaša svog idola, koji ima moć, novac i prisutnost u medijima, a posjeduje i znatan agresivni potencijal toliko puta iskazan pred kamerama. Željko Kerum skloniji je verbalnoj agresiji, koju slušaju djeca i mladi i prate divljenje svojih roditelja prema njemu – čak i na prošlim izborima.

Djeca siromašnih puna su frustracije koja je drugačije prirode. Njihova je ljutnja suprimirana, izbjegavaju njeno pokazivanje iako je normalno da budu ljuti što njihovi roditelji nemaju posla ili što nemaju pristojan život. Da je ta ljutnja otvorena, imali bismo demonstracije, proteste, mase na ulicama jer razloga se odavno nakupilo i ona bi se  zdravo kanalizirala. Kako ljutnju ne pokazuju na zdrav i konstruktivan način, svoju vrijednost moraju potražiti alternativno, pa mjesto u društvu traže kroz fizičku agresiju. Da se razumijemo, agresije su puni i oni koji imaju i oni koji nemaju. I jedni i drugi u sebi nose prazninu, osjećaj manje vrijednosti i ljutnju na cijeli svijet. Agresija je prebrza vožnja bijesnog automobila jednako kao i tučnjava na javnom mjestu u blizini škole.

John Dollard i Neal Miller, američki psiholozi koji su se bavili nasiljem u društvu definiraju to ovako: agresivno ponašanje javlja se kao frustracija neke potrebe, kada ona ne može biti zadovoljena, agresija se usmjerava na nekog nedužnog.  Psihijatar John Nemiah je ustvrdio da se obrasci agresivnog ponašanja uče iz okoline, osoba će imati obrasce kakvi su dostupni u njenoj okolini. U prvim godinama života stvara se nečiji potencijal za agresiju, kao i za empatiju. No, ono što je važno zapamtiti jest da je agresija često želja za kontaktom. Ljudi puni agresije su puni srama, koji je nastao iz želje za kontaktom, prije svega u odnosu s roditeljima – to je ta potreba koja nije zadovoljena. Iz nataloženoga srama, rađa se agresija, ali on neće nestati kupnjom skupih poklona niti fizičkim nasiljem, nego samo repariranjem odnosa. Fizičko nasilje je jedan od sindroma zasnovanih na sramu. Nasilnik stavlja žrtvu u nemoćnu poziciju i ponižava ju što dovodi do dubokog srama. Tako osigurava kratkotrajno olakšanje i osjećaj moći, a potom ga opet preplavljuje. I onima koji uživaju u bilo kakvoj vrsti agresije, snimaju je i bodre – potrebna je zbog onog nakupljenog u njima, što se barem nakratko oslobodilo i umanjilo.

 

Svidjela vam se ova kolumna? Posljednju pročitajte u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *