Voja Brajović: “Djevojke danas traže sigurnost, a ne ljubav”

Jedne hladne beogradske večeri zatekla sam se u Klubu književnika u vrlo šarolikom društvu. Bila je tu za stolom Ružica Đinđić, do nje je sjedio direktor Beograd Festa, zatim glumica Lena Bogdanović pokraj svog dečka, kojem ne pamtim ime, bio je pročelnik za kulturu grada Beograda. Na vrhu stola sjedio je Voja Brajović, nekad ministar kulture u vladi Srbije, ali prije svega i naposljetku veliki glumac i legendarni Tihi iz “Otpisanih”. Moj domaćin i prijatelj Srđan Šaper tom prilikom ga je zamolio da recitira “Kraljevića Marka”. Voja je to učinio tako da se ja ničeg te večeri dalje ne sjećam. I onda me ove zime Ivona Juka pozvala da na privatnoj projekciji pogledam njen film “Ti mene nosiš”. Bio je to jedan od onih trenutaka koje ću zauvijek pamtiti. I opet je Voja bio tu, u prvoj priči filma i u svojoj možda najboljoj ulozi na filmskom ekranu. Ovaj razgovor, da se naslutiti, bio je za mene privilegija.

Koje su vam se misli motale po glavi kada ste čitali scenarij za film “Ti mene nosiš” Ivone Juka?

Prvo što sam pomislio bilo je da je vrlo darovita. Gledao sam njenu priču u sklopu omnibusa “Neke druge priče”. Međutim, ono što sam pomislio, to sam i doživio. Razmišljao sam o tome mogu li ja to odigrati na nivou na kojem je uloga napisana.

Vaša je uloga u tom filmu velika, zahtjevna i hrabra. Nosi u sebi jednu scenu koju se mnogi glumci ne bi usudili odigrati. Ipak ste se odlučili da to iznesete…

Razmišljao sam o tome hoću li moći, nisam bio siguran da ću to htjeti gledati. Poslala mi je da pogledam, a ja teško sebe mogu gledati, međutim, ta poetika tragične sudbine čovjeka koji je obolio od Alzheimera i ljubav koja postoji između njega i kćeri, cijela priča u tom triptihu o nemogućnosti ostvarenja ljubavi koju želimo, najviše me impresionirala. Velika je dubina te priče. Stalno sam očekivao i očekujem da će ona biti neki drugi Kieslowski ili Inarritu, koji su daroviti i hrabri redatelji koji imaju podlogu u svojim scenarijima, jer Ivona Juka je kompletan autor.

Vi ste kompletan glumac; podjednako ste tijekom svoje duge karijere radili na filmu i u kazalištu. Rijetki su glumci koji su postigli takav balans u svom opusu. Gledala sam vas u “Gospođici” Ive Andrića u izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta.

Privilegija je igrati takvu literaturu. Kad ste me pitali o Ivoni Juka, ona je izuzetno darovita, a opredijelila se za film. Igrati Ivu Andrića i “Gospođicu” je isto. Kada izdvojite tu njegovu priču i usporedite s drugim autorima, vidite koliko je on izuzetan. Priča jest zanimljiva jer on brani jednu ženu, koja je zavjetom svoga oca zarobljena i održava se tako što je štedljiva i okrutna prema svima. Ona će biti lišena ljubavi. Fenomenalno je to što gledajući predstavu imate empatiju prema osobi koja bi po svim kodeksima društva trebala biti osuđena kao ratni profiter. Međutim, to prestaje biti važno, pred tragičnošću jedne izgubljene duše koju je Andrić tako genijalno predstavio. Gorčin Stojanović je kao redatelj jako dobro razumio tekst i Fotez kao dramaturg, jer ulogu glumi jedna te ista glumica – Nataša Ninković, i kao djevojčicu i kao stariju ženu. Andrić je bio ljevičar u pozitivnom smislu, on je postavio u tekst: “Doći će vrijeme kada se svijet više neće dijeliti na vjeru i uvjerenje nego će cijela zemlja biti podijeljena u dva tabora, siromahe i bogate, i to će biti posljednji čas ove velike sramote koja se zove bogatstvo, jer nas siromaha ima toliko da kada bi svatko od nas digao desnu ruku, nestao bi ne samo sjaj vašeg bogatstva, nego i samo sunce”. To je poziv na bunt i obranu ljudskog dostojanstva.

Ima li danas ljevičara?

Kad razmišljam što sam ja, ako sam za ravnopravnost svih ljudi i da svatko ima pravo na egzistenciju, to znači biti ljevičar. Ili ovo što radi i govori papa Franjo, znači li to biti ljevičar? Ako vidim da je nacionalizam prerastao u šovinizam i mogao bi postati neonacizam, a protiv toga se bunim iz dubine duše, onda sam ljevičar. Mislim da je svaki bogat čovjek, ako je filantrop, ljevičar.

I Bill Gates?

Pa nije ljevičarstvo to da sto ljudi živi na teret jednog čovjeka. Sve religije propovijedaju to što mi nazivamo lijevo, ravnopravnost i da su svi ljudi isti. I Krist i prorok Muhamed. No, važno je da onaj tko ima čini nešto za druge ljude.

Snimila: Matea Smolčić Senčar

Film i predstava koje smo spominjali u fokusu imaju odnos očeva i kćeri. Vi također imate kćer. Ona je vrlo nadarena za pisanje, a odlučila je postati glumica. S tim baš niste bili sretni.

Moja Iskra je kao dijete pisala drame, dobivala značajne nagrade za poeziju. Odlučila je to što je odlučila, ne bi joj bilo ništa bolje da je ostala samo pisac, no mislim da se čovjek koji je nadaren za pisanje ili slikanje može baviti bilo čime. Trenutna situacija mladih glumaca u Srbiji je takva da im je perspektiva potpuno nepredvidiva i neizvjesna.

Jednom ste rekli da je od biti glumac jedino gore biti glumica.

Da, jer je to takva profesija, treba imati u sebi to saznanje da si sada mlad i igraš određene uloge, a već sutra si neka zrela osoba, imat ćeš manje mogućnosti da se ostvaruješ kao umjetnik. Svatko može biti glumac. Ova konobarica koja nam je sad prišla, i ona nešto glumi. Da smo joj rekli ‘ajde budi malo vesela, i platili joj, ona bi se poradovala i bila vesela. Za glumice koje žele biti umjetnice ima vrlo malo velikih uloga, teško je prihvatiti tu transformaciju starenja. Priroda je okrutnija prema njima.

Samo što ste diplomirali postali ste član Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Vi niste imali tih problema.

To su bila potpuno druga vremena. U tom našem bivšem životu koji se zvao Jugoslavija postojale su samo tri akademije, bilo je malo mladih glumaca, kazalište je vapilo za nama. Imali smo priliku znati da nekome trebamo. Moja generacija je imala sreću da je postojao jedan veliki Bojan Stupica koji je znao da kazalište mora opstati na onome što dolazi, a ne na onome što ima. Zaposlio je tada nas, “Bojanove bebe”, Milana Gutovića, Branka Cvejića, Svetlanu Bojković, i još puno velikih glumaca koji su odmah počeli nositi repertoar.

Poslije iskustva velikih predstava koje ste igrali u jednom velikom kazalištu, osjetili ste što je moć televizije.

U kazalištu sam prvo osjetio što je moć vlasti, odnosno politike, jer je velika predstava “Kad su cvjetale tikve” bila zabranjena, na najvolšebniji način. Netko je tužio Titu da se tu radi nešto antidržavno i antipartijski, a to je priča o obitelji koja je stradala zbog Informbiroa, jedna krajnje urbana priča. Skinuta je s repertoara na petom izvođenju. To je bila velika ručna kočnica cjelokupnom kulturnom razvoju zemlje. Najperfidniji način cenzure, kada moraš sam sebe cenzurirati. I jedan od najvećih stresova za nas koji smo u njoj glumili.

Rekli ste u jednom intervjuu da nikada niste imali manje novca u životu nego kada ste bili zvijezda “Otpisanih”. Kako je to bilo moguće?

Bili smo na meti tadašnjih producenata, ljudi koji su odlučivali koliko će nam platiti. Bili smo klinci, pa su nas i ucjenjivali – hoćeš ili nećeš, a mi smo bili presretni da to radimo. To su bili oni prvi “Otpisani”. Davali su nam toliko malo da smo sav honorar potrošili već za vrijeme snimanja.

Jeste li znali dok ste snimali “Otpisane” da ćete postati tolike zvijezde i urezati se u kolektivno pamćenje?

Ne. Nismo imali pojma, a mangupi koji su bili producenti su to znali. Oni su to osjetili. Najsiromašniji sam bio poslije toga jer nisam dobivao poslove.

Jer ste svima bili Tihi iz “Otpisanih”?

Ne samo to, nego on to igra, mlad je čovjek, i bolje da mi ne obilježi film.

Jeste li se bojali sudbine da ćete ostati Tihi?

Nisam se bojao ničega više nego što se sad bojim. Samo se bojim da nekoga ne razočaram time što radim. Najviše sam oduzeo sebi, otrovan tom utopijom da se možemo izboriti kao pojedinci za bolji sistem vrijednosti i status umjetnika u društvu, zato sam prihvatio i mjesto v. d. upravnika toga velikog kazališta kad sam imao samo 32 godine. Pokojni Ljuba Tadić je bio pojam glumca, a ako bi ga netko pitao na šanku što ste po zanimanju, on bi govorio: službenik. Postojao je prezrivi odnos prema mogućnosti da glumci probaju nešto promijeniti u odnosu prema sebi, a ja vjerujem u mogućnost promjene.

Predstave koje sam gledala u Beogradu, “Sablja dimiskija” s Nebojšom Glogovcem, “Rođeni u YU” s Mirjanom Karanović, “Let iznad kukavičjeg gnijezda” s Draganom Bjelogrlićem…, doista su više bile glumačke, nego redateljske.

Pravi redatelj će se uvijek izraziti preko glumca, on je njegova glina, a ne ispucala masa od koje ne može ništa napraviti. Ona će se pretvoriti u strukturu koja je zamišljena. Imao sam privilegiju raditi s najboljim redateljima ove regije. Glumcu je potreban redatelj, ali teatar jest glumac, a ne redatelj. Shakespeare i Moliere su također bili glumci.

Kakva je glumica i kolegica bila Zlata Petković, legendarna Marija iz “Otpisanih”?

Bila je divna, možda poslije Grace Kelly jedno od najljepšh lica na ekranu, koje smo mi imali sreću gledati. I kad je bila baka, što je postala vrlo mlada, ostala je lijepa žena. Bila je duhovita i zračila je radošću i željom za životom.

Nakon “Otpisanih” napravila je puno manje nego vi ili Dragan Nikolić. Jeste li o tome pričali kad ste konstatirali kako je teško biti glumica?

Ona je dobar primjer toga. Nju je popularnost naprosto progutala. Nas je u to vrijeme tadašnja estrada pozivala na gostovanja. Nije važno jesu li pjevali šlagere, zabavnu glazbu. Često su zvali nas dvojicu – Tihi i Prle će gostovati u sali, koja je puna ljudi, a ja bih onda nešto recitirao. Ljudi su dolazili samo da nas vide uživo. Sjećam se jedne zime, a tada sam imao para manje nego ikad u životu, pozvala me gazdarica na telefon. Zove me Mišo Kovač da mu budem gost na koncertu u Pirotu. Imao sam Zastavu 101 i svojoj tadašnjoj djevojci rekao: ‘ajmo! Poslije koncerta mi je dao kesu punu para, brojao ih nisam. Bilo je to negdje 1976.

Kako s tim vremenskim odmakom gledate blamaže koje si danas ljudi iz javnog života dopuštaju u medijima?

To je krah civilizacije. Ne bih pojedinačno ni o kome, problem je u tome što postoji taj reality program, nešto što iritira skrivenu podsvijest kod ljudi za voajerizmom i egzibicijom, i nisu krivi samo oni koji se blamiraju, nego i ovi koji to gledaju. Mislim da će se buduće generacije stidjeti svojih djedova i baka.

Rekli ste da se danas djevojke više ne zaljubljuju…

Nemaju priliku. Naprosto je užasno vrijeme, one jednostavno gledaju kako osigurati budućnost. Ne prepoznaju je li im partner netko tko im odgovara po mentalitetu, navikama, karakteru. Djevojke danas traže sigurnost, ne ljubav, a momci su uplašeni i frustrirani jer im većinom nemaju što ponuditi.

Vaša druga supruga Milica, također glumica i kćer velikog pisca Dragoslava Mihajlovića, mlađa je od vas 23 godine. Kako gledate na to da kad je žena starija to se još uvijek mora pravdati, a kod muškaraca je to normalno?

Ne bih duboko ulazio u tu raspravu, ali da muškarac ima 50 godina bi li mogao biti zainteresiran za ženu od 65? Mislim da postoji osoba u koje se zaljubiš jer je divna, inspirira te i motivira, bez obzira na to koliko ima godina, ali ako govorimo o nečem što je fiziološki, naprosto je sudbina takva da je žena jači spol, ali kraće traje. To možemo gledati kao prednost ili manu. Ako mislite na seksualne odnose, najveći zločin je kad se kaže “silovali su staricu”, a ta starica ima manje godina nego ja sad.

 

Intervju je napravljen za Storybook.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *