Zakon svemira

Kad su nedavno Dalmaciju poharali požari, ponovno se pojavila visoka razina solidarnosti među ljudima. Mnogi su u trenutku ostavili sve i jurili pomoći te uspješno gasili vatru.

Ponekad se pitam je li nužno da se dogodi katastrofa da bismo nesebično bili uz bližnje. Kao da u normalnim vremenima i okolnostima u dobrotu baš i ne vjerujemo. Kada nepoznata osoba vrati nečiji izgubljeni novčanik ili mobitel, to postaje vijest jer dobrota se ne podrazumijeva. U svakodnevnom životu kao pojedinci opterećeni smo egzistencijalnim problemima, nedostatkom vremena, nerealiziranim očekivanjima i neispunjenim željama pa altruističke porive ostavljamo za neke sretnije dane. U dobročinstvu leži moć koje nismo ni svjesni. Ono podrazumijeva pomaganje bez skrivene koristi ili očekivanja protuusluge. Altruizam je suprotnost egoizmu i dostupan je svakome. Posljedice takvog činjenja ponekad je teško povezati, ali sigurno je da utječu na naš život.

Ispričat ću vam pričicu iz svog života, zbog čega vjerujem da je važno činiti nešto za druge.

Prije 23 godine sam se udala i živjela u podstanarskom stanu na Novom Zagrebu. Moja je sestra te godine iz Metkovića došla na studij. Imala je 18 godina i posjedovala klasičnu vrstu ljepote koja nije mogla ostati nezamijećena. Koliko god je njena ljepota bila vidljiva, ona je baš i nije bila svjesna. Naša je mati imala viziju da se moramo obrazovati i isto tako smatrala da nije njen zadatak govoriti nam da smo lijepe. Zato sam kao starija sestra pomislila da joj ja to trebam reći. Ali, nije mi odmah povjerovala. Svaki put kad bih joj rekla da bi mogla postati model ili manekenka sumnjičavo bi me upitala: jesi li sigurna?  I onda sam joj jednom kad mi je došla u posjet – a bila sam tada trudna nekih šest mjeseci – predložila da ode u modnu agenciju jer će joj ondje netko sigurno potvrditi što joj govorim.

Na adresu stana u kojem sam stanovala stizala je povremeno pošta na ime Tihane Harapin. Gazdarica mi je rekla da je ona bivša vlasnica stana, da su ga oni kupili od nje ali da joj pošta još stiže na staru adresu. “Mislim da znam u koju agenciju trebaš ići. Javi se Tihani Harapin” – rekla sam sestri Branki i pokazala joj hrpu pošte.

Iz njene reakcije shvatila sam da to neće učiniti. Te zime 1993. u mjesecu studenom u Zagrebu je napadao veliki snijeg. Posvuda je bila poledica na kojoj su ljudi lomili noge i ruke. Tihanina agencija bila je smještena na Savi, unutar kluba The Best. Sjećam se svog opreznog hoda po zaleđenom tlu, trbuh mi je već bio velik i bilo me strah da bih mogla pasti. Branka i ja smo se držale za ruke. Kad smo konačno došle, za velikim je uredskim stolom sjedila Tihana, koja je izgledala jednako kao što izgleda i danas. Pogledala nas je začuđeno: žene u poodmakloj trudnoći sigurno nisu svaki dan dolazile na njena vrata, a onda je sa zanimanjem proučavala Branku. Rekla je da je broj djevojaka u svojoj agenciji popunila već u rujnu, ali ipak ju je, bez ikakva manekenskog  iskustva i probnih fotografija, uzela k sebi. Na kraju razgovora pružila sam joj hrpu kuverti i rekla da stanujem u njenom nekadašnjem stanu.

“Ovo je znak da ništa nije slučajno” – rekla mi je i uzela poštu.

Iduće je jeseni Branka postala Miss Hrvatske. Tihana Harapin je na temelju te i nekih drugih okolnosti postala casting direktorica izbora i dugi niz godina radila sjajan posao. Godinu dana nakon Brankinog i mog hoda po zaleđenom tlu Jaruna Brankin i Tihanin život stubokom se promijenio.  I to je samo prvi dio priče.

Sa svojom bebom preselila sam se u Italiju. Bila sam sretna kad je moja sestra dolazila raditi u Milano, pa smo se mogle često družiti. Povremeno sam kontaktirala s Tihanom Harapin, uglavnom preko Branke, ali se nismo družile.

U inozemstvu sam provela punih deset godina, vratila sam se potom u Zagreb i bavila se glazbom. Pisala sam pjesme za poznate pjevačice, ali moja je intimna želja bila pisati prozu. Željela sam pisati neku novinsku kolumnu, potajno sam u sebi nosila roman, koji je skriven od moje svijesti čekao da iziđe na površinu. Jednoga me dana nazvala mlada žena, Željka Marčinko, rekla je da pokreće novi magazin, u kojem je ona glavna urednica i da joj je potrebna kolumnistica. Zaključila je da bih to mogla biti ja. Osjećala sam se poput djeteta koje godinama nešto sanja ali nikome o tome ne govori, a onda mu za rođendan netko donese željeni dar. Kada sam nakon nekoliko tjedana upitala urednicu otkud joj je palo napamet nazvati baš mene, ispričala mi je kako je susrela Tihanu Harapin. “Na pitanje bi li mi mogla preporučiti kolumnisticu za moj magazin, sa sigurnošću je ispalila tvoje ime tako da nikog drugog nisam niti zvala” – rekla mi je Željka.

Ženu koja me preporučila u tom trenutku nisam vidjela dulje od deset godina. Nakon godinu dana magazin je ukinut, a ja sam ostala bez kolumne. No stekla sam jednogodišnju praksu kontinuiranog pisanja i iskoristila višak slobodnog vremena koji se ukazao – da napišem svoj prvi roman. Zbog pisanja kolumni otvorio se prozor moje podsvijesti. Nakon toga uslijedile su i druge knjige jer najteže je napisati i objaviti prvu.

Baš kao što za Brankinu titulu Miss nisam zaslužna ja nego njena ljepota, a za Tihaninu karijeru modne agentice nije zaslužna Branka nego Tihanin talent, tako za moj spisateljski i kolumnistički rad nije zaslužna Tihana, ali mu je sigurno pridonijela. To je efekt leptirova altruističnog zamaha; u nekom času jedna trudnica po snijegu i ledu vodi svoju sestru za ruku jer joj želi pomoći, a dvanaest godina poslije nazove je nepoznata osoba i ponudi joj posao iz njenih snova. Ti su događaji, vjerujem, izravno povezani.

Prije tri godine Tihana je slavila 20. obljetnicu rada svoje agencije. Pozvala me na to događanje, koje je otvorila riječima: “Sve je počelo kad je došla Milana i za ruku dovela Branku”.

Te večeri sam joj otkrila da svoju spisateljsku karijeru donekle dugujem njoj.

“Stvarno to tako vidiš” – upitala me iznenađeno i dodala: “Tako sam sretna  što razumiješ zakon svemira”. Ovo je također priča o pristojnosti i zahvalnosti, koje se u sebičnoj gramzivosti današnjeg vremena – postupno gube.

Ponekad se osjećamo klonuli i nemoćni, kao da baš ništa ne možemo promijeniti ili pokrenuti u svom životu. Ako trenutačno niste u prilici učiniti nešto za sebe, upitajte se – što možete učiniti za druge. Tada mijenjate i vlastiti život, vjerujte mi na riječ.

 Svidjela vam se ova kolumna? Posljednju pročitajte u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *