Zašto reći ‘ne’: Važno je znati postaviti granice, sebi i drugima

Prije nekoliko dana sa mnom je stupila u kontakt jedna spisateljica.  Željela bi da pročitam njen roman prvijenac i, ako je moguće, napišem recenziju. Nije ovo prvi put da netko od mojih kolega traži sličnu uslugu. U pravilu sam takvim zahtjevima izlazila ususret, bilo da se radilo o pogovoru ili zamolbi da pročitam roman, pa govorim na njegovoj promociji. I sama sam tražila takve usluge, a kad se radi o prvom romanu, znam koliki je osjećaj uzbuđenja i iščekivanja – pa sam se tim više zatekla u nedoumici. Ovo je ljeto za mene u potpunosti radno. Još početkom lipnja prihvatila sam sudjelovanje na jednom obimnom i zahtjevnom projektu. Svaki sam dan provela radeći na njemu, osim kad sam pisala kolumne. Taj posao je trenutno u završnoj fazi, što znači da nemam vremena uzeti nečiji roman na čitanje i još napisati recenziju. U situaciji u kojoj želim nekome napraviti uslugu, a pritome nisam u mogućnosti to napraviti kako treba, odgovorila sam kolegici da mi je iznimno žao, ali da ne želim obećati nešto što neću ispuniti i tako joj pokvariti uzbuđenje i radost pred objavu prvog romana.

Možda sam i mogla udovoljiti njenim očekivanjima, ali bih time ugrozila rad na svom projektu, bila bih nervozna i prekorijevala bih sebe zbog činjenice da sam na svoja leđa natovarila još jednu obavezu. Tako je moje odbijanje, koje mi je teško palo, zapravo bila granica koju sam postavila samoj sebi. Nevidljivo sam se zaštitila, odredila dokle idu moje mogućnosti i dala kolegici šansu da pronađe nekoga tko će bez ikakvih problema udovoljiti njenoj molbi.

Ta vještina, da se pravovremeno i obzirno kaže «ne» i tako se ne udovolji tuđem zahtjevu, koji je više ili manje normalan i opravdan, za mnoge je neprirodna, preteška i neprihvatljiva. I sama sam je dugo i pažljivo izučavala. Zbog pomanjkanja te sposobnosti ljudi prihvaćaju obaveze, daju obećanja, preuzimaju na svoja leđa tuđe terete, iako su već savijeni do zemlje, jer neki glas šapuće u njima da je takvo ponašanje ispravno. Nezamislivo im je odbiti nečiju molbu i prevaliti tu kratku i hladnu riječ preko usana.

Gospođa, koja je već dugo u mirovini, prije nekoliko godina mi je ispričala kako je jedva dočekala dan kad je prestala raditi u firmi. Posao joj i nije bio toliko zahtjevan, ali ona je u svom radnom vremenu obavljala poslove i zaduženja čitavog odjela, koje su na nju postupno prebacivali njeni kolege i kolegice. Njihova potraživanja su se gomilala samo zbog toga što nije znala reći «ne». Kad je otišla u mirovinu, odahnula je. Tek nakon godinu dana smogla je snage posjetiti kolege u bivšoj firmi. Kad je došla u svoj ured, upoznala je čovjeka kojeg su zaposlili na njenom mjestu.

«A to ste vi? E, baš mi je drago da sam vas upoznao.»-rekao joj je.

«Zbog čega?»-upitala je zbunjeno.

«Trebalo mi je šest mjeseci da odradim stvari koje ste preuzeli, prije nego ste otišli u mirovinu. Kroz to vrijeme sam shvatio da to uopće nisu zaduženja koja spadaju u djelokrug ovog posla. I što je najgore, mnogi su se na mene naljutili kad sam im objasnio da ih neću raditi. Kako se Zdenka nije ljutila, pitali su me. Zato mi je drago što sam vas upoznao, jer vas hoću pitati. Stvarno, kako ste sve to radili, a niste se ljutili?»

«Ljutila sam se.»-rekla mu je tiho.

«Ali nisam nikad smogla hrabrosti da to izgovorim. Baš mi je drago što ste imali petlju biti drugačiji od mene.»-

Gospođa je dugo razmišljala o tome zbog čega je radni vijek provela radeći svoje, a još više tuđe poslove. I shvatila je da su za to najvjerojatnije zaslužni njeni iznimno strogi roditelji. Kod kuće je morala puno raditi. Njena je mama stalno pred nju postavljala zaduženja, a otac ju je podržavao. Nije joj dala spavati čak ni nedjeljom, uvijek je trebalo pomesti dvorište, pokupiti lišće, praviti zimnicu. Naučila je kuhati kad je imala 12 godina. I dobivala je pohvale samo kad je svoje zadatke uspješno obavljala. Toliko se bojala batina da nije dolazilo u obzir da se usprotivi i kaže «ne».  Ljutnju je kupila u sebe. Bilo joj je važno ugađati mužu i djeci, a kad se zaposlila, ugađala je kolegama na poslu. Sviđala se svima osim sebi.

No, problem s rječju «ne» nemaju samo žene koje su strogo odgajane. Nedavno sam sjedila s jednim vrlo uspješnim redateljem i producentom. Žalio mi se kako je neispavan i nervozan, jer je ustao u 7 ujutro kako bi išao gostovati na neku radijsku emisiju. Prethodne je noći kasno zaspao i kad se probudio zbog gostovanja u radio-emisiji, predbacivao je sebi zbog čega im prije nekoliko dana nije rekao da neće doći. Pun je posla i obaveza, a to gostovanje mu ne znači baš ništa. Zapravo im je svojim pojavljivanjem učinio uslugu, zbog koje se kasnije ljutio na sebe. Kad sam ga upitala događaju mu li se često takve situacije, rekao je da je prošlog ljeta čitav dan svojim gliserom prevozio neke ljude, koji su zakasnili na trajekt. Te ljude površno  poznaje, jedan od njih imao je snage da ga nazove i pita bi li mogao doći po njih. Kad je vozeći po velikim valovima stigao na obalu, ispostavilo se da je društvo veće nego što mu je znanac isprva rekao. Ukrcao je prvu grupu ljudi, a onda se vratio i po ostale.

Na kraju dana bio je premoren od vožnje, izgorio je na suncu, a njegov sin, koji ima 17 godina, mu je rekao: «Tata, ti bi stvarno trebao naučiti reći «ne.»

Te su ga riječi pogodile ondje gdje su trebale. Situaciju je dobro zapamtio, jer ga je dirnulo da njegovo dijete vidi stvari bolje od njega. Kad sam ga upitala zbog čega je tako postupio, odgovorio je: «Toliko sam sretan i zahvalan na onome što imam i što sam postigao, da ponekad mislim kako to trebam na neki način vratiti. Trebam biti dobar prema drugima. Međutim, ljudi to nanjuše i onda iskoriste. Iskreno, mislim da sam toga dana stvarno pretjerao i nisam se trebao pretvoriti u vodeni taxi za toliku skupinu ljudi – koje i ne poznajem. Zapamtio sam riječi svog sina, koje su došle u pravom trenu. Tanka je linija između dobrog čovjeka i budale.»

Kad se naučimo reći «ne», kako bismo zaštitili sebe, svoj životni prostor, ciljeve i prioritete, riskiramo da se nećemo svidjeti onima koji od nas nešto traže. Mnogi ne mogu podnijeti upravo tu posljedicu odbijanja. Međutim, vremenom otkrijemo da se počnemo puno više sviđati sebi. A to je jako dobar osjećaj iz kojeg se crpi autentično samopouzdanje. Iz odobravanja drugih dobivamo lažno i krhko osjećanje vlastite vrijednosti, koje se pod valom prve kritike ili osuđivanja počne topiti. To je vrsta samopouzdanja kojeg se crpi na društvenim mrežama.

«Sve bi se u životu moglo izdržati za kratko, i da budeš dobar, i hrabar, i pažljiv, ali život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ»-napisao je Meša Selimović. Da bi prestao stid odustajanja i nestala muka istrajavanja, potrebno je da naučimo na vrijeme reći «ne» vlastitoj slabosti, koja prima teret, i oduševljenju. Treba reći «ne» onom glasu u nama zbog kojeg primamo tu obavezu – koju smo sami sebi nametnuli.

 

Svidjela Vam se kolumna? Pronađite posljednju u najnovijem broju Glorije!

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *