Ženski blues

U subotu navečer bila sam na «stand-upu» u Vinylu. Lada Bonacci je moju nelagodu kad je u pitanju «stand up» odagnala već u prvoj minuti. Riječ je o talentiranoj glumici urbanog izgleda, u njenoj pojavi ima tragova francuskog chica. Započela je otprilike ovako: «Zovem se Lada i već godinama sam sama. Sve što vidite na meni je samo. Ne sjećam se kad sam posljednji put bila u vezi.» Nije nas pokušala nasmijati, nastup je otvorila rečenicama koje zvuče pomalo tragično i pritom je bila hrabra kad se pred publikom sprdala na račun svoje samoće, na koju nije i ne želi ostati ravnodušna. Nije zastupala stav: sama sam i super je što je tako! Zapravo nam je ukazala kako je postalo društveno neprihvatljivo reći da bi željela imati nekoga, jer to znači da «ne voliš dovoljno samu sebe». Na nastup sam došla u društvu tri žene. Dvije su razvedene i žive same, treća je udovica. Osvrnula sam se oko sebe, u publici su mahom sjedile žene. Sudeći po tome kako su se smijale na pojedinim mjestima, rekla bih da znaju kako to izgleda godinama biti sama, izlaziti s muškarcima, manje ili više uspješno, i ponovo se vraćati svojoj samoći – jer nešto se golemo, neopipljivo, neizgovoreno i neistraženo ispriječilo između muškaraca i žena, pa sve manje naginju partnerskom odnosu, kao jednom od mogućih oblika života. Samoća ili bolje rečeno nemogućnost ostvarivanja sentimentalne veze je centralna ženska tema današnjice, ako izuzmemo ženska prava, o kojima se puno govori i piše. Ispod radara prolazi tema jednako važna, kojom se nitko ne bavi. Ne znam postoje li studije koje objašnjavaju zbog čega, primjerice, u Zagrebu tako velik broj žena živi u samoći. Neke su razvedene, druge se nisu ni udale, a raspon njihovih godina kreće se od kasnih dvadesetih do kasnih pedesetih i početka šezdesetih, kad mnoge odustanu od ideje o romantičnoj vezi.

Prošlog tjedna mi je prijateljica ispričala priču o Amerikancu, koji je doselio u Hrvatsku zbog posla, a onda se zaljubio u Hrvaticu i ušao s njom u vezu. Nakon nekoliko godina veza je pukla, a on se zarekao da više neće živjeti s ženom. Međutim, želio je dijete. U Americi je preko agencije pronašao ženu donora jajašca i drugu, koja je kao surogat majka iznijela trudnoću. Tek rođeno dijete pripada njemu. Dijete je sa sobom doveo u Hrvatsku, a mlijeko surogat majke stiže mu tjedno avionom. On je samohrani otac. Ovo je najdrastičniji prikaz onoga što nas čeka, jer odnosi između muškaraca i žena mijenjaju se na globalnom planu. Surogat majke u Hrvatskoj još nisu zakonski predviđena mogućnost, ali kada bi je imali, mnogi muškarci ovdje posegnuli bi za njima, pogotovo nakon što vide način kojim neke majke djecu koriste kao oruđe u borbi protiv njih.

Nerazumijevanje, agresija i jaz između spolova koji trenutno postoji sigurno nisu nastali isključivo muškom krivicom. Nadam se da će se stvari izgladiti prije nego se potpuno razdvojimo.

Tinder koji je najprije zaživio u Americi, a potom došao ovdje, također je doveo do promjene u odnosu između spolova. Razgovarate li danas s djevojkama u dvadesetim godinama života shvatit ćete da su rijetke doživjele da im muškarac udvara uživo. Uletavanja se događaju preko Instagrama ili Tindera, a muškarci očekuju brzi seks i žele da im se cure dive.

Lada nam u predstavi duhovito opisuje svoja nastojanja da pronađe ljubav preko društvenih mreža. Čak se uključila u facebook grupu koja je okupljala ljude starije od trideset godina, koji žive sami i koji su se udružli s namjerom da pronađu partnera. U međuvremenu su se raspali.

Ženi nije lako kad je sama. Mora se jako truditi kako bi unaprijed osmislila svoj društveni život, jer je iz mnogih događanja isključena baš zato što nije u paru.

 Žene s kojima se družim, a koje su godinama same, spadaju u skupinu uspješnih; obrazovane su, samostalne, dobro zarađuju i mogu živjeti same. Rijetkost je susresti neobrazovanu ili nezaposlenu ženu, koja nije u stanju brinuti o svojim osnovnim životnim potrebama, a koja je sama. Takve žene uglavnom žive u brakovima. Evolucijski su se pobrinule za opstanak, no rijetkost je da su zadovoljne odnosom u braku. Samoća se tako dijelom može pripisati  izbirljivosti. Žena koja može živjeti sama, sposobna je uzdržavati se i brinuti o sebi – neće pristati na vezu pod svaku cijenu.

No, one koje unatoč svojim sposobnostima nisu ostvarile niti jednu ozbiljnu vezu, a to znači da se nije radilo o vezi na daljinu, ili sa zauzetim čovjekom, imaju problem dublje prirode. Načelno se uvjeravaju kako bi željele ozbiljnu vezu, dok podsvjesno od nje čitavog života bježe. Sjedila sam jednom prilikom s dobrom poznanicom na večeri. Naš stol bio je u kutu, ja sam sjedila leđima okrenuta zidu i mogla sam vidjeti tko ulazi u restoran, dok je ona sjela nasuprot mene. Kad smo zauzimale mjesta ponudila sam joj da sjedne na moj stolac, ponudu je odbila. Pričala mi je za večerom kako nema sreće u ljubavnom životu, nikako ne može upoznati muškarca u kojeg bi se zaljubila. Izgradila je karijeru, dobro zarađuje, kupila je stan, četrdesete joj jure kao na traci, a ona bi željela postati majka.

«Kako objašnjavaš činjenicu da sjedimo tu cijelu večer, a ti se ni jednom nisi okrenula  pogledati prema vratima tko je sve ušao, a ušlo je puno muškaraca?» – iznenada sam je upitala.

 Načas je problijedila.

«Imaš pravo. Stvarno se nisam ni okrenula, a kao tražim frajera.»-rekla je kroz smijeh. Onda se uozbiljila.

 «Ali, kad si mi ovo rekla, kao da si me ošamarila. To stalno radim. Gdje god dođem nastojim biti neupadljiva. A ako mi netko priđe, postanem nervozna. Ja sam ona koja sjedi u kutu,»-dodala je.

Taj problem zove se strah od bliskosti. On nikada ne dolazi sam po sebi. Uz njega postoji čitav niz problema zbog kojih osoba na kraju živi sama. Na svjesnoj razini želi biti u vezi, podsvjesno čini sve kako bi sabotirala svoj ljubavni život. Velik broj osoba koje žive same čitavog života imaju ovaj problem – koji nisu osvijestile. Ova situacija se ne može riješiti sama po sebi, kao kad je riječ o izbirljivosti koja se uvijek može smanjiti, ali se može riješiti na psihoterapiji.

Što kažu istraživanja o ljudima koji žive u braku i ljudima koji žive sami?

Puno je razloga da se živi u braku; živjet ćete dulje, zarađivati više i raspolagati s više novca, bit ćete više društveno uključeni. Međutim, ovo vrijedi samo za stabilne i skladne brakove. Bračna svađa je povezana s poremećajem u radu imunološkog sustava. Časopis Phsysiology and Behaviour objavio je rezultate istraživanja koje je pokazalo da nesretno oženjeni ljudi imaju lošije opće zdravstveno stanje nego neoženjeni. Posljedice lošeg braka su debljina, dijabetes, depresija, srčani napad i druge teške bolesti.

 «Što samoća čini ja najbolje znam, čovjek nije rođen da bi bio sam»- stihovi su koje sam davno napisala. Čovjek doista ne bi trebao živjeti sam. No, to je zdravije nego provesti život u toksičnom i razarajućem odnosu.

  Sviđa ti  se  ova kolumna? Pronađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

One thought on “Ženski blues

  1. Poštovana Milana,
    lijepo ste ovo napisali. I kad iznova pročitam cijeli tekst, ne mogu naći dio s kojim se ne slažem.
    I sâm sam u ovoj situaciji i koliko izgledalo čudno, ni muškarci ne prolaze ništa bolje kada dođu u neke kasnije godine. Mali dio onih na raznim “visokim” položajima možda to bolje rješava, ali to nikako nije ona iskrena zajednica kojoj, u našoj srži, težimo. Htjeli bi nekoga, na koga se možemo osloniti, ne samo u lijepim nego i ružnim trenucima, a s pozicije moći to nije moguće doživjeti.
    Ovaj detalj kojeg ste opisali, s dobrom poznanicom, odražava onaj, uglavnom mladenački, bahati stav, u kojem nitko i ništa nije iznad nas i sve, ali baš sve možemo sami i to ćemo svima pokazati i dokazati, a da smo nepovredivi, samo je po sebi jasno. Jer, zašto bi se ja nekom “ogolio” i izložio, učinio ranjivim i osjetljivim i svakakvim, kada to ne moram. Osim toga, dobro i zarađujem, a novcem se sve može kupiti.
    Sigurno stoji i tvrdnja da je bolje ništa nego svašta, čak i kad vas progoni čežnja za bliskom osobom, ali baš svako jutro nakon buđenja i kad se pronađete u mislima koje ukidaju bilo kakav kriterij u bilo čemu pri pogledu na potencijalnog partnera, koji prolazi ulicom, nesvjestan da ste ga stavili u tu ulogu i vrtite ga u raznim životnim situacijama, sretnima naravno.
    Ta neka FB grupa, o kojoj je bilo riječi, se čini kao dobra ideja ali je dijametralno suprotna sklopu “ja sam onaj koji sjedi u kutu”. Nije mi to zapravo čudno. Bliskost s osobom, koja je tema ovdje, nije javna stvar. To želimo sačuvati za sebe, biti otvoreni, a onda i ranjivi, samo za tu osobu. Razumijem da je grupa samo alat da uopće upoznamo nekoga, premda, u široj grupi nego bismo htjeli. Ne razumijem, međutim, sklop osobe koja svoje osjećaje stavlja na pozornicu u nekim Brakovima na prvu i sličnim projektima. Da li to znači da će pozornica biti otvorena cijeli život, jer eto, takav je moj sklop.
    Na završetku mog teksta, samo da objasnim, da sam naišao na vaš članak tražeći po webu neke kazališne predstave, komedije, koje su me dovele do Lade Bonacci i onda do ovog članka 🙂
    Lijep pozdrav

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *