Živjeti dan po dan trenutno je sve što imamo

Prijatelj mi je jednom ispričao sljedeću anegdotu. Kao dijete poznavao je profesora koji je pred njim uzdahnuo: «Bio bih najsretniji kada bih slomio nogu i nekih mjesec i pol dana završio u gipsu!» U nevjerici ga je pogledao, jer smatrao ga je ozbiljnim i pametnim čovjekom koji mu je predstavljao autoritet.

Profesor je brzo dao objašnjenje: «Mogao bih onda leći u krevet i pročitati sve knjige koje želim pročitati, a za koje sada nemam vremena.» Moj prijatelj bio je premlad da bi shvatio o čemu profesor govori. Kasnije, kao odrastao čovjek, često nije imao vremena za ono što je želio pogledati, naučiti ili pročitati, jureći za poslom i obavezama. Došavši u godine u kojima je razumio što mu je profesor nekad rekao, kontemplirao je da ne bi bilo loše da slomi nogu, pod uvjetom da lom ne bude bolan.

A onda je došao koronavirus i svima nam slomio nogu. Zatvorio nas je u kuće i stanove, oduzeo nam poslove, utjerao nam strah u kosti i anksioznost u prsa.

No, dao nam je ono o čemu je profesor sanjario, a mnogi od nas žudjeli u užurbanom tempu kakvim smo donedavno živjeli – vrijeme kojeg nikada nismo imali dovoljno.

Razdoblje koje proživljavamo mogli bismo sagledati kao drugačiji period, koji će trajati još neko vrijeme. O nama nije ovisilo kada će započeti niti znamo koliko će trajati. O nama sada ovise samo dvije stvari: koliko ćemo se pridržavati uputa kako bismo se zašititili od zaraze i koliko će ovaj period s naše strane biti konstruktivno, proaktivno iskorišten.

Umjesto da ovaj period gledamo kao zabranu, možemo ga gledati kao dopuštenje – da konačno zagospodarimo svojim vremenom. Postoje filmovi i serije koje nismo vidjeli, knjige za kojima smo žudjeli, a nismo ih stigli pročitati, jela koja nikada nismo skuhali, kolači koje nismo ispekli, razgovori s bližnjima koje smo uvijek odgađali, albumi koje nismo preslušali, instrumenti koje nismo naučili svirati, jezici koje nikada nismo progovorili, slike koje nismo naslikali, romani i priče koje nismo napisali, poezija i stihovi koji iz nas nisu iscurili na papir, vještine koje nismo savladali, plesovi koje nismo ni probali otplesati… Ako u ovom periodu ništa od toga ne učinimo velika je vjerojatnost da za života nećemo dobiti sličnu priliku. Po najnovijim najavama našeg stožera, imamo još barem dva mjeseca na raspolaganju. A možemo ih i proživjeti u grču.

Jer istina je da smo pod velikim stresom. Zabrinuti smo zbog egzistencije, gubimo poslove, otkazujemo dogovore, postoji vjerojatnost da neće biti turističke sezone i pored svega je naš glavni grad i njegovu okolinu pogodio snažan potres.

Stres je skup promjena, fizičkih ili psihičkih, koje nastaju kada vanjski i unutrašnji čimbenici, stresori, poremete homeostazu, fiziološku ravnotežu organizma. Postoje tri faze u stresnom odgovoru; prva je uzbuna ili alarm koji se očituje reakcijom borbe, bijega ili nepokretnosti. Druga je faza prilagodba ili adaptacija, koja je rezultat uspješnih reakcija na stresor i ona vodi prema novim sposobnostima i vještinama, omogućava rast i razvoj ličnosti, po principu da ono što nas ne ubije nas ojača. O ovoj fazi zato govorim upravo sada, jer važno je sačuvati živote i radna mjesta, ali jednako je važno očuvanje psihe i psihičkog zdravlja. Epidemija koronavirusa i posljedice koje je sa sobom donijela, a koje tek počinjemo sagledavati, veliki su izvor stresa.

Podražaji koji dovode do stresnog odgovora, takozvani stresori, se inače dijele na fizičke, psihičke, socijalne, ekonomske, političke,

obiteljske, radne, a specifičnost i složenost situacije u kojoj živimo ogleda se u tome da ne postoji gotovo nijedan od navedenih koji trenutno nije prisutan. Kako ćemo reagirati na njih ovisi o strukturi naše ličnosti, iskustvima i očekivanjima. Nemamo svi isti kapacitet za nošenje sa stresom. Treća faza kod stresa je faza iscrpljenja, do koje dolazi nakon dugotrajnog djelovanja stresora, koja može dovesti do bolesti, ali do koje ne mora doći. Što nam je činiti?

Situaciju, takvu kakva jest, najprije trebamo sagledati i prihvatiti.

Strah je u ovim trenucima prirodan, baš kao i tjeskoba. Saveznici su nam kada nas tjeraju na oprez, čišćenje i pranje ruku, smanjenje socijalnih kontakata. Ali nije dobro da im se prepustimo, da preplave i zagospodare našim unutarnjim životom.

Tjeskobu povećavamo pretjeranim gledanjem vijesti i čitanjem članaka na portalima koji se vrte oko iste teme. Vijesti je dobro pogledati jednom dnevno, kako bi se informirali, a ako vas previše uznemiravaju ne trebate ih gledati uopće. Jedina stvar na koju možemo utjecati u ovom periodu jest da vrijeme koje smo dobili nastojimo provesti korisno i aktivno. Moj prijatelj ovih je dana napisao koncept za dva projekta kojima će se baviti u novonastalim okolnostima. Vrata njegovog posla su se zatvorila, pa nastoji otvoriti prozore.

Imam prijateljicu koja je oduvijek strašljiva osoba. Živi sama, kronično je bolesna i nekoliko dana nakon uvođenja karantene zvučala je očajno. Požalila mi se da su joj ruke u živim ranama od pranja i ispiranja i da je izluđena od stalnog brisanja poda i svih površina u stanu. Tjedan dana kasnije, kad je već doznala da će joj biti smanjena plaća, zvučala je smireno.

«Trebalo mi je malo vremena da sve ovo prihvatim i da se posložim.» – rekla je posve drugačijim tonom.

Strah, tjeskoba, neizvjesnost i promjena načina života s kojima se zajedno suočavamo, pa o njima govorimo na društvenim mrežama žaleći se jedni drugima, što nam donekle pomaže, nešto je s čim se oboljeli od karcinoma oduvijek susreću, ali privatno i tiho – kako to već biva kad je osobna borba u pitanju. Suočavanje s gubitkom zdravlja i dotadašnjeg načina života proživljavaju isprva vrlo teško, ali mnogi od njih, kada shvate da imaju određeno vrijeme pred sobom u kojem mogu biti konstruktivni i da je to jedino na što mogu istinski utjecati prožive intenzivniji i bogatiji život unutar limitiranih okolnosti od onih koji su zdravi, ali žive u prošlosti ili budućnosti, nesvjesni protoka vremena, kojeg se jedino ne može nadoknaditi.

Bilo bi dobro prema vlastitom nahođenju i sklonostima stvoriti strukturu svoga dana, jer ona daje bolju iskoristivost vremena, osjećaj sigurnosti i pouzdanja. Budite u kontaktu s drugim ljudima, razgovor i humor su obrane. Nastojte održavati fizičku aktivnost. Ne idite sa svojim mislima i nagađanjima predaleko u budućnost, jer nitko od nas trenutno ne zna koliko će ova situacija trajati ni s kakvim ćemo se točno posljedicama suočavati. Ako iznova osjećate tjeskobu i strah koji postaju nepodnošljivi, potražite na youtubeu mindfulness tečajeve koji će pomoći da se smirite. Živjeti dan po dan trenutno je sve što imamo i možemo.

Fotografija: alansimpsonMe, “Coffee Break Reading Travel Book”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *