Znanje kao glavna rupa na svirali

Ilija Srpak je sedamnaestogodišnji mladić čije ime trebamo zapamtiti. Široj javnosti, nažalost, nije postao poznat zbog svojih postignuća, koja su doista impresivna. Osvojio je osam brončanih i srebrnih medalja na međunarodnim natjecanjima iz prirodoslovnih znanosti, kemije, astronomije i astrofizike.

Ušao nam je u vidokrug tek kad je prije nekoliko dana održao hrabar govor na Oskaru znanja, priredbi kojoj su nazočile predsjednica  Kolinda Grabar Kitarović i ministrica Blaženka Divjak.

U svom govoru Ilija je rekao da o njegovim i uspjesima njegovih kolega mediji gotovo nisu izvještavali ili su ih marginalizirali. U nastavku je  obrazložio zbog čega – mediji  odražavaju sliku stanja u Hrvatskoj, gdje su znanje i obrazovanje zadnja rupa na svirali. Potom je istaknuo da je od svojih kolega iz Srbije doznao da su nagrade za medalje u njihovoj zemlji novčano visoko vrednovane – kreću se od 8,5 do 12 500 kuna, dok kod nas osvajači medalja na međunarodnim natjecanjima ne dobivaju ništa ili dobiju do 1000 kuna.

Mladi Ilija je ovom konstatacijom mnoge dirnuo u živac. Kritike na račun medija bi lako podnijeli, složili bi se i da sustav ne drži dovoljno do mladih ljudi koji svojim znanjem osiguravaju Hrvatskoj medalje na međunarodnim natjecanjima, prihvatili bi nekako i da nam je školstvo organizirano tako da ne potiče izvrsnost, nego prosječnost i da su Ilija i takvi poput njega nusprodukt, a ne produkt našeg sustava, ali onog trena kad je spomenuo da je u Srbiji nešto postavljeno bolje nego u Hrvatskoj – mnogi su se u svojim komentarima okrenuli protiv njega. Odjednom je postalo važno kako se Ilija preziva, jer biti Srbin u Hrvatskoj najveća je uvreda. Bolje je biti lopov, ubojica, silovatelj ili pljačkaš. Drugi su tada obrazlagali da njegovo prezime potječe od riječi srp i kajkavskog je podrijetla. «Neka odseli u Srbiju, kad mu je tamo bolje»- grmjeli su komentatori. Pitam se jesu li ti ljudi ikada u životu prešli granicu Hrvatske i boravili neko vrijeme u inozemstvu. Da jesu, ne bi zamjerali mladiću koji se na međunarodnim natjecanjima znanja u Argentini, Indiji ili Tajlandu družio sa Srbima – jer se mladi Hrvati, gdje god da se nađu u inozemstvu, najprije druže sa Srbima. I naravno da tada uspoređuju stanja u svojim državama. Mogu samo zamisliti kako se osjetio sedamnaestogodišnji Ilija, koji od četvrtog razreda osnovne škole ide po državnim natjecanjima i koji se godinama mukotrpno probijao do međunarodnih natjecanja, kad je shvatio da dolazi iz «zemlje znanja», članice Europske unije, a da će njegovi vršnjaci iz Srbije, ukoliko osvoje medalju, dobiti više od dvije prosječne hrvatske plaće, dok će on dobiti tapšanje po ramenu i četrdeset sekundi u Dnevniku, iza petominutnog priloga o časnim sestrama koje igraju nogomet.

I tako se dogodila zamjena teza, gdje je spomenuvši Srbiju u pozitivnom kontekstu, ispalo da mladić govori da je srpski obrazovni sustav bolji od hrvatskog – što je bilo dovoljno da mu poruče neka ode tamo. Ako mu je nešto dobro u Srbiji, onda on nama nije dovoljno dobar – šovinistička je logika. Takvima treba poručiti da Ilija neće u Srbiju, nego na Cambridge. A autori takvih komentara će još jedno vrijeme parazitirati na račun poreznih obveznika ove zemlje, dok se sustav ne uruši, jer je ekonomski neodrživ. Ili kako je to Ilija u jednom razgovoru rekao: «Da ja ovdje raspodjeljujem novac, bilo bi me sram.»

Mene je sram da sam za mladog čovjeka kakav je Ilija Srpak doznala tek kada je održao politički govor koji su prenijeli gotovo svi mediji i tako se zakotrljala lavina.

Ilija Srpak je glas mladih kakvih u Hrvatskoj itekako ima, koji se kroz život probijaju temeljem pravih vrijednosti. Obrazovani su, pismeni, marljivi i tihi. To su ljudi na koje možemo i moramo biti ponosni, a učinili smo sve da postanu nevidljivi. No, dok su nevidljivi nama, strancima nisu. Nijedan se od njih ne treba bojati za svoju budućnost. Hrvatska se, međutim, ima čega bojati odu li iz nje svi koji na Zapadu mogu sebi osigurati kvalitetan život.

Slična se stvar dogodila i s mladim robotičarima, koji su se vratili s najvećeg svjetskog natjecanja iz robotike, održanog u Montrealu, s dva svjetska zlata. O njihovim uspjesima zabilježen je poneki članak u novinama i na specijaliziranim portalima.

Međunarodna natjecanja iz znanja ili robotike nisu takvog karaktera da izazivaju masovnu pozornost, euforiju, nema tu navijanja niti televizijskih prijenosa – pravi odnos države prema njima mjeri se upravo u vremenu koje je naša predsjednica posvetila njima, u odnosu na hrvatsku nogometnu reprezentaciju, i novcu koji je država za njih osigurala. Zato je mladi Ilija Srpak pogodio u srž problema uspoređujući novčane nagrade u našoj zemlji i u Srbiji za uspjehe koje je ostvario. No, Ilija se nije dotaknuo samo nagrada i novca. Rekao je da bi se želio naći s ministricom. I istaknuo da se gradivo ne bi trebalo bubati napamet, da kurikularna reforma ide presporo i da se o njoj samo priča.

Za ovo imam dobar primjer iz obitelji, koji govori o tome kako ne bi trebalo štrebati napamet podatke koje se lako pronalazi na internetu niti inzistirati na recitiranju definicija, nego na razumijevanju njihova sadržaja.

Moj sin je prva četiri razreda osnovne škole završio u inozemstvu. Bila je to međunarodna škola na engleskom jeziku. Sjećam se njegovog polaska u prvi razred i mog iznenađenja kada je nakon nekoliko mjeseci došao kući rekavši da za domaću zadaću treba napraviti  primjer: kako riješiti konflikt? Pitala sam ga da mi pojasni, a on mi je objasnio da su ih u školi učili što je konfllikt i kako se on riješava između učenika, profesora i učenika, u obitelji i u životu. Bila sam istinski impresionirana. Težište učenja u stranim je školama stavljeno na usvajanje vještina i ovladavanje procesima. Tamo nikada nije morao naučiti nešto napamet. Dolazak u hrvatski školski sustav predstavljao je ogromnu promjenu. Naglasak je stalno bio na štrebanju, nije se tražilo razumijevanje. Moj sin je imao problem zbog toga što je prve četiri godine dobio temelj u međunarodnoj školi, a hrvatski sustav je ostao zaglavljen u dvadesetom stoljeću, tamo negdje u šezdesetima. No, znate kako to biva kada ste roditelj. Nisam htjela tražiti izgovore za njega. Njegovo mučenje pripisivala sam nedostatku volje i pubertetu. No, bilo je teško i meni i njemu. Najviše je frustriran bio na fakultetu, gdje se još uvijek pojedini ispiti štrebaju napamet, a ja to više nisam mogla pripisivati tinejdžerskim mušicama. I onda mu je pukao film. Poslao je zahtjev za prijem na Kraljevsko sveučilište u Leidenu, najstarije i najuglednije u Nizozemskoj. Aplicirao je upis na tri smjera, na engleskom jeziku je napisao eseje i bio primljen na sva tri. Potom mu je najteži zadatak bio koji od ta tri smjera odabrati. Ove je godine sve ispite na engleskom jeziku položio već u lipnju. Moje je dijete dobar primjer kako hrvatski školski sustav svojom tromošću i neprilagođenošću djecu željnu znanja polako eutanizira. O tome govori mladi Ilija. Nije prilagođen izvrsnima, nego prosječnima. I nema puno veze s vremenom u kojem živimo.

Sviđa ti se kolumna? Nađi posljednju u najnovijem broju Glorije!

Fotografija: GotCredit

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *