Zrelost se postiže prihvaćanjem krivnje

Ovog je tjedna jedna bračna drama dobila tužni završetak na sudu. Ivana R. (40), majka maloljetnog djeteta, pravomoćno je osuđena na zatvorsku kaznu od tri i pol godine zbog pokušaja ubojstva bivšeg supruga Saše (44). Tragedije se stalno događaju, no ova se po nečemu razlikuje od ostalih.

Za početak, Ivana R. u svom sumanutom naumu nije uspjela. Tog 23. rujna 2016. prišla je suprugu koji je potrbuške ležao na krevetu i kuhinjskim ga nožem ubola tri puta, ostavila mu nož u vratu i izašla prošetati psa. Vjerojatno je mislila da je Saša mrtav, ako je u tom stanju bila sposobna razmišljati, no on je uspio ustati i dovući se do vrata susjede koja je pozvala pomoć. Hitnom intervencijom spašen mu je život. Njihovom braku, naravno, nije bilo spasa. Njih dvoje i dugo prije toga nisu uspijevali razriješiti međusobne nesuglasice ni izaći iz crnila u kojem su živjeli oponašajući normalnost sve dok je oštrica noža nije poput paučine rasparala.

Ono što ovaj slučaj razlikuje od ostalih je i reakcija Saše R., koji je prije nekoliko mjeseci pisao Vrhovnom sudu Republike Hrvatske kao oštećena strana, moleći da njegovoj bivšoj supruzi kaznu ublaže. Sadržaj tog pisma dijelom ću citirati: “Molim sud da mojoj supruzi izrekne minimalnu kaznu za počinjeno djelo jer sam joj ja oprostio što me pokušala ubiti. Ona je majka mog maloljetnog djeteta koje u životu treba i majku i oca. Nikako ne treba snositi posljedice naših grešaka”.

– Bio sam užasno ljut i ogorčen. Želio sam joj sve najgore i suđenje sam pratio uzrujan. Sudac mi nije dao da svjedočim jer je priznala krivnju i rekla da je to učinila u afektu, jer je dugo trpjela zbog problema u braku. Nisam to prihvaćao, ali na prvom susretu, organiziranom zbog djeteta koje ima pravo viđati, ispričala se i zamolila za oproštaj. Rekla je što je sve prolazila zbog moje nevjere. Shvatio sam da sam velikim dijelom ja kriv. Prevario sam je i iznevjerio. Ona se za to vrijeme brinula o djetetu, a ja sam imao druge žene. Ona za to nikad ne bi ni saznala da jedna od tih žena nije počela proganjati mene, a i Ivanu. To nisam znao jer sam živio i radio u Japanu, a ona je bila u Osijeku s djetetom. Kad sam došao kući, sav taj njen jad, bijes i očaj su eksplodirali – kaže Saša.

Vrhovni sud njegovu žalbu nije uvažio pa je Ivani izrečena kazna od tri i pol godine potvrđena, uz poruku da nasilje nije rješavanje životnih problema. I nije. Kamo sreće da su Ivana i Saša uspjeli sjesti i razgovarati kao ljudi prije nesretnog događaja. Ovako ih je izgleda tek blizina smrti natjerala da sagledaju svoje živote.

Kad ste posljednji put čuli da je u našoj zemlji netko preuzeo dio odgovornosti i rekao – i ja sam kriv. Saša R. je imao legitiman razlog izigravati žrtvu, uvrijeđen i oštećen mogao je gledati samo svoju stranu priče. No, umjesto toga saslušao je bivšu suprugu i nakon toga joj odlučio oprostiti. Nije stao na tome, nego se pokušao zauzeti za nju iako mu je, kad ju je posljednji put vidio, u vratu ostao njen kuhinjski nož, samo 4 milimetra udaljen od vratne arterije. Ta 4 milimetra dijelila su ga od smrti, no ostao je na životu i smogao snage saslušati zbog čega je osoba, kojom se nekoć oženio i dobio s njom dijete, posegnula za hladnim oružjem i poželjela ga ubiti. I potom zaključio da krivica nije samo njena.

U ovoj zemlji pravednika nitko nije kriv – ni za pljačke i privatizacije, ni zbog toga što ljudi masovno napuštaju zemlju, ni zbog pogibije vatrogasaca na Kornatima, ni za Agrokor, ni za preskupe autoceste. Većina ljudi spremna je preuzeti titule, funkcije, naslove i počasti, ali ne i odgovornost kad stvari krenu loše. Zbog toga treba zabilježiti trenutak kad uspješan i ugledan poslovnjak, koji putuje svijetom i dobro zarađuje, šalje ženi i djetetu novac pa dobije nož u leđa i vrat, u pismu kojim se obraća Vrhovnom sudu izjavljuje da su pogreške u njihovom braku bile zajedničke i da je i on za njih kriv.

Taj slučaj ne može se uspoređivati s drugima iz Crne kronike, primjerice kad pijani vozač usmrti ljude pa pobjegne s mjesta nesreće, a onda se u sudnici posipa pepelom izjavljujući da je kriv – jer mu ništa drugo ne preostaje. Saša R. nikada i nikome nije morao priznati krivnju, pa čak ni zbog svog djeteta nije morao preuzeti dio odgovornosti za zločin koji je počinila njegova supruga. Mogao se pravdati da je bio žrtva i da se nasiljem ne rješavaju problemi. Međutim, agresija nije samo otvorena i aktivna, kao u slučaju Ivane R. kad je posegnula nožem. Nasilje se, vrlo rafinirano i gotovo neprimjetno, može činiti na različite načine. Tu vrstu nasilja nad svojom ženom, prevaru i izdaju koju je počinio uvukavši u obiteljski život ljubavnicu koja ju je svakodnevno maltretirala, Saša navodi kao svoj dio odgovornosti.

Prema nalazu psihijatrijskog vještačenja, Ivana R. je emocionalno nezrela osoba koja se loše nosi sa stresnim i frustrirajućim situacijama. Emocionalno nezrele osobe nemaju adekvatne načine rješavanja problema, nisu spremne preuzeti krivicu na sebe nego uvijek i u svakoj prigodi za svoje probleme krive druge. Gledamo li psihološki razvoj djeteta, ono sve do pete godine života nije u stanu osjećati grižnju savjesti ni pravi osjećaj krivnje. Do svoje treće godine dijete ima strah od kažnjavanja, ali krivnja nije na njemu, nego izvan njega. Tek između treće i pete godine dječjeg života djeca prolaze proces prepoznavanja svojih pogrešnih postupaka te do njih počinje dopirati osjećaj grižnje savjesti, baš kao i krivnje i kajanja. To se događa ako je psihološki razvoj išao normalno i nesmetano. U kojem je trenutku razvoj našeg društva zapeo i ostao na razini treće godine dječjeg života, kad se dijete osijeća omnipotentno, savršeno i moćno, poput superheroja? Naši političari uoči svakih izbora s plakata nam poručuju da će poput Batmana i Supermana riješiti sve probleme. Nakon isteka mandata za neuspjehe nisu krivi, nema odgovornosti i, što je najgore od svega, nema nikakvog osjećaja kajanja niti srama. Hrvatskom već 20 godina vladaju emotivni dvogodišnjaci.

Kajanje koje je pokazao Saša R. pišući pismo Vrhovnom sudu Republike Hrvatske s namjerom da pomogne ženi koja mu je zabola nož u vrat presedan je u ovdašnjem načinu razmišljanja i stanju uma. To pismo svjedoči da istina nije samo naša i da njen odsjaj postoji u očima druge osobe, koja nas gleda iz svoje perspektive. Pokazuje koliko je važan dijalog, jer tek nakon razgovora s bivšom ženom smanjili su se gnjev i ljutnja i došlo je do uvida. Rekao je i da mu je ovo iskustvo potpuno promijenilo pogled na život.  Ivana i Saša će nakong svega možda uspjeti biti bolji roditelji njego što su bili bračni partneri. Prihvaćanjem krivnje postiže se zrelost.

 Svidjela vam se ova kolumna? Posljednju pročitajte u najnovijem broju Glorije!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *